Zlata Bujan - Kovačević - Mirogojska mušmula

Zlata Bujan - Kovačević

Rođena 1934. u Vratima, školovana u Zagrebu i diplomirala na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Radila je na HTV-u i iako se bavila istraživanjem goranskog kajkavskog dijalekta. Nakon umirovljenja započela je s književnim radom u okrilju Ogranaka MH u Samoboru i Delnicama gdje joj je objavljena većina od ukupno 20 knjiga. Sama je ilustrirala šest.
Pjesme su joj objavljivane u tri antologije hrvatskog pjesništva, u zbornicima: Zeleni bregi Zeline, Pri svetem Mihalu te u zbirci Na Ljubičinom grobu kao i zborniku Haiku samoborskog recitala. Za svoj rad nagrađivana je više puta, često vrhunskim nagradama na recentnim recitalima pjesništva, osobito na kajkavskom govoru, također za pripovjednu prozu te za putopise i za roman.
Osam godina pisala kolumnu o kulturnim događanjima u časopisu Naš Samobor. Objavljivala u časopisima Kaj, Hrvatsko Zagorje, Zadarska smotra, među inim i znanstveni rad kao prilog istraživanju povijesti kajkavske matice.
Dobitnica je dvije godišnje nagrade Dr. Franjo Rački Općine Fužine za knjigu proze i ukupno djelo.

Mirogojska mušmula
 

Melita je ostarjela. Uvukla se u se, njen se visok stas smanjio, više ne hoda brzo i uspravno, kako su je svi upamtili. Poštapa se s dva štapa, pati od bolova i više joj ništa nije jednostavno. Pogotovo ako treba štogod obaviti u gradu. Kod kuće još kako tako, ali vani… brzo se umara i jedva izdrži koji sat stojeći ili sjedeći.

Neke poslove ipak mora sama obaviti. Otići u grobnu upravu dogovoriti polaganje urne svoje pomajke, jer je očito da se taj postupak bez nje ne može dobro obaviti. Doista, pravila su tako luda, da ona koja raspolaže s obiteljskim grobom i odlučuje tko će se u njemu pokopati, mora neizostavno otići u pravnu službu e da bi samoj sebi ishodila dopuštenje da ženu ista prezimena, očevu suprugu, pokopa tud kud joj je sudba namijenila.

Stoga se najprije treba dohvatiti ureda u kojem se dogovara ceremonijal. Ah, da, prije toga se odlaže urna u gradskoj mrtvačnici. Malo podaleko, u ne baš maleno dvorište s ulice nema pristupa. Melita se usprkos zabrani dade dovesti pred sam ulaz da bi dobila dokument kojeg treba proslijediti upravi. Potom se dade dovesti do žute zgrade u kojoj je nekad obavljala sve za ukop majke i oca. Al' nećeš ti, da bi prošlo glatko. I tu, kršeći pravilo, pristupa blizu prilaza uvjeravanjem pazitelja da je invalidna osoba. Domogavši se ulaza, kucajući na vrata u pustom hodniku, sazna da je ured koji ona treba sada upravo tamo s druge strane mrtvačnice, gdje ja maločas bila. Mora se vratiti, ali ona više nema prijevoza, a tih dvjestotinjak metara čine joj se teškima. Skupivši snagu odvaži se prečicom kroz park, umjesto onom malo zaobilaznom sada za promet zatvorenom grobljanskom cestom - jer se arkade stradale u potresu opasno nadvijaju nad prolaznike. Krene ona dakle livadom između drveća.

Stoljetna stabla uz cestu nasuprot arkada, uređen putić, čak asfaltiran u novije vrijeme, klupe za odmor, sve se to pruža pred njom. I prije nego što će više od dva sata čekati svoje dokumente, ona gazi travu poprijeko poštapajući se i odjednom se zaustavi osupnuta, jer joj se pored lica ispriječila zelena grana osuta poznatim bijelim cvijetom. Usred parkovne arhitekture, među platanama, smrekama i drugim drvećem do nje se savile grane mušmule u cvatu. Odakle pitoma voćka usred gradskog zelenila? Mora da je u tom dijelu nekada bio privatan voćnjak, a mudri oblikovatelji parka nisu je nesmiljeno iskorijenili. Melita im u mislima zahvaljuje.

Ali to nije sve. To je ona mušmula od prije mnogo godina, zbog koje joj je privukao pažnju jedan prolaznik, dok je ona sjedila na jednoj klupi uz stazicu vrlo blizu glavnom ulazu na Mirogoj, odmarajući se od uređenja grobova svojih dragih uoči Sisveta. Predvečer u šumarku više nije bilo puno prolaznika, staze i klupe prazne, a čovjek tamo pobire nešto ispod stabla. Mislila je da je našao kakve gljive na vlažnoj travi između lišća, jer se nije dalo naslutiti da bi usred parka živjelo stablo koje rodi, k tome u tako kasnoj jeseni. I da stvar bude čudnija, taj čovjek udaljen stopedesetak metara krene prema njoj, štoviše, zaustavi se pored nje, ne pita smije li sjesti, već sjedne. A izgled mu zastrašujuć. Pomalo odrpan, neobrijan i neočešljan, sa zažarenim pogledom da poželiš brzo pobjeći, međutim nema baš prilike da bi se u stanju strave daleko i sigurno dospjelo. Ništa ne govori, nego joj nudi sadržaj svoje plastične vrećice. U njoj - mušmule!

Melita zahvali, jer ona ima mušmule kod kuće, neka si on samo sačuva to lijepo i korisno voće. I čovjek reče da će još malo posjediti, ne žuri nikamo, iako ima pred sobom puno pješačenja. Nekako je, ali bez ikakva nametanja i žaljenja dao znati da nema dovoljno novaca za povratak autobusom i da ga to ne brine odviše. Nedostaje mu samo par kuna. Povjerovala je. Izrekao je to nekako iskreno. Uz izliku da mora krenuti, tutnula mu je u ruku malo veću novčanicu, i iako se nećkao brzo je otišla na svoj autobus.

Zahvalio joj je tako srdačno da je pošla sretna spoznajom o svojoj lijepoj gesti.

Sada na putu prema grobnom uredu, ukopana ispod rascvale mušmule, Melita osjeti ljubav za voćku koja tu ne pripada, a tako ju je lijepo vidjeti. Krupni bijeli cvjetovi iz porodica ruža, slični cvijetu jabuke, obećavaju i ove godine dobar urod. Ono stablo u njenom vrtu dvije je godine za redom odbacilo sav plod. Previše su je orezali, bez imalo plana i obzira.

Sjetila se Melita kako se ponosila svojim golemim voćnjakom, dok se sama mogla njime baviti. I kod nje se moglo naći pokoje drvo koje tu nije spadalo. Sačuvala ih je. Naselila se jedna samonikla smreka, tucet tisa koje razmnažaju ptice jedući crvene sjemene bobice, jedna od njih već je staro desetmetarsko drvo. Tu je čak i jedan potpuno nepotreban hrastić, divlja trešnja koja ne rodi, ali i čudo sijanih vinogradskih bresaka, kruške njenom rukom cijepljene na glog i divljaku, a u travnjaku sva sila ljekovitih biljaka. I one su se same zasijale. Petoprsta, dobričica, gavez, plućnjak, češljuga, medvjeđi luk, maslačak, gospina trava, a rosopas je donijela iz susjedstva. Pčele ih obilaze. Ponekad ih pokose, ali traju i dalje. Traje i Melita. Svjesna da će poslije nje sav voćnjak počupati i izravnati, sve preorati i zasijati englesku travu. Grlo joj se stislo.