Branka Hollingsworth - U suprotnom, slijede posljedice

Branka Hollingsworth

Rođena 1974. godine. Odrasla u Kutini, studirala Grafičku tehnologiju i dizajn u Zagrebu i Barceloni. Od 2011., s obitelji živi u Samoboru.  Bavi se ilustriranjem slikovnica i dječjih knjiga, za što je dobila nekoliko  nagrada i pohvala. Povremeno piše za dječje časopise. Ima crnog psa i crnog mačka te jednu šarenu mačku. Čita SF, krimiće, slikovnice i sve što ima magijskog realizma. Voli šetati slušajući audio knjige.

U suprotnom, slijede posljedice

Smradić prhnu u zrak slijedeći glavicu odrezane salate otkrivajući svježi pseći drek. U sljepoočnicama mu zabubnja krv. Stisne zube. Neće dozvoliti susjedima da vide da je isprovociran. Godinama mu uspijeva održavati vrt oko zgrade koju dijeli s još tri stana.

Pokupi drekec, baci ga u smeće i popne se na svoj kat. Zadovoljan je salatom ove godine. Kad za vikend dođu djeca, ubrat će i par sunovrata za vazu. Da, jako je zadovoljan vrtom ove godine.

U stanu, poželi nazvati Gorana. Njegov stariji. Nije se baš usrećio sa ženom, ali s obzirom na to da je doktorica, puno toga joj oprašta. Na primjer, to što je stalno u klinici, a ne doma s djecom. Ili, što ne zna skuhati ni juhu bez uputa na vrećici. Srećom, i oba sina je on naučio kuhati, pa im djeca nisu gladna.

Zvoni već neko vrijeme, ali nema odgovora. Sigurno sastanči. Rekao je da ima puno posla. Natipka mu da na Dolcu kupi pinjole i makedonski rahatluk. Za svoj 80. rođendan želi pošteno počastiti sinove, unuke i snahe. Napravit će špinat s pinjolima i janjetinu—po majčinom receptu. Uzdahne kad se sjeti majke, a glavicu salate pažljivo potopi u zdjelu s vodom.

Sve češće mu se događa da razgovara s majkom. Činilo se kao da se u vremenu otvorila neka pukotina i majka je kroz nju ulazila i izlazila kad je htjela. Trebao si pažljivije umijesiti tijesto, čuo bi odnekud ako mu pita ne bi dobro ispala. Ili: vrijeme je da ulaštiš bakin beštek, prekorila bi ga kad bi otvorio ladicu komode. Ili bi vjetar odnekud donio: matovilac se neće sam posijati, a kad bi se okrenuo, sjedila bi u crnoj haljini na grani kruške. Bio je lijep osjećaj imati je opet pored sebe, makar samo da gunđa. Reže vršak glavice luka i guli ga. Volio bi i da mu Božena povremeno dođe. Čak se i moli za to iako je davno raskrstio s crkvenjacima. Njegova žena je među anđelima, zna to i bez njih. Suze mu cure niz obraze dok reže luk u kockice, a mobitel bipom presjeca tišinu. Na ekranu bljesne poruka. 'Na sastanku sam. Javim se poslije.' Mogao si je misliti. Ti mladi danas previše rade. Nemaju vremena za bližnje. Ispire ruke u hladnoj vodi pazeći da ne utrlja sokove u jagodice. Uzima mobitel da nazove Marina. Ali odmah ga spusti. Ne, neće on nazvati prvi. Marin bi trebao nazvati njega i ispričati mu se nakon onog od prošlog puta. Na tavu kapne ulje, pa ubaci luk. Ovaj cvrči i puni kuhinju mirisom. Zatim stavlja narezan kupus.

Miješa, podlijeva, poklapa i u blok A7 s papirićima bez crta napiše: Pes se vodi na lajni i za njim se pokupi. U suprotnom, slijede posljedice!

Svijet je bio pun ljudi koji nisu poštivali propise. Kuda je to vodilo, bilo je vidljivo na svakom koraku. Netko je trebao tome stati na kraj. Presavija papirić i sprema ga u džep. Kupus se dinsta, a on tipka broj na mobitelu. „Halo Ljubice. Doći ću kasnije do tebe. Jesi rekla Nenadu da si uzme one stvari?

Kako misliš uzeo je samo što mu je trebalo? Zašto nije sve odnio? Što ću ja sad s tim?

Taj tvoj sin je niškoristi!

Neću ipak doći...

Nezahvalnik! Pokloniš mu onako vrijedan namještaj, a on ga ne uzme. Dok sluša kako mu majka povlađuje, miris zagorenog kupusa ispunjava prostor. Hitro gasi štednjak i otvara prozor. Nema goreg od vonja izgorenog jela koji se upija u zavjese, zidove, obiteljske fotografije, lice, kosu, pore…Preostali kupus miješa s jučerašnjom tjesteninom i tome dodaje tri lista salate. Zamišlja da sve obilno prelijeva uljem, paprom i soli, ali to ne bi odobrio njegov doktor. Ponekad se pitao bi li mu uopće prijalo dobro začinjeno jelo nakon toliko godina stroge prehrane. Da ne misli na okus hrane, uzima katalog kojeg je dobio jutros.

Artikl broj 3681 je ono što traži—kip cvjetnog anđela visine čovjeka, izveden u bijelom kamenu. Cijena je veća no što je očekivao. Uzdahnuo je i u blok A7 zapisao kalkulaciju. Trebat će mu barem dvije godine da skupi novac. Srećom, vezeni stolnjaci su bili traženi, a on je bio vješt u tome još od kad ga je majka naučila držati iglu. Kao mali, od braće je zaradio mnoge čvrge zbog toga. Noću bi se iskradao u kuhinju gdje je majka vezla ispod žarulje nad kuhinjskim stolom i uz nju učio bodove. Zajedno su vezli stolnjake i rupce. Dok su braća s ocem bila u radioni, on je s majkom prodavao na vikend sajmu. Odlaže tanjur na cjedilo i briše ruke. Zvuk izvana ga prene iz misli. Gleda prema prozoru. Tamo stoji mačka.

Šic! drekne, ali se ona ne miče. U ustima drži kosa. Učini mu se da mu ptica namiguje. To ga razljuti. Zakorakne prema prozoru, zamahne rukom. Mačka ispusti kosa na čiste pločice i šmugne. On stane gledajući malo strano tijelo. Odjednom, učini mu se stranim i prostor oko njega. To više nije njegova kuhinja. Otkucaji zidnog sata. Vriska djece u daljini. Povjetarac puhne u zavjese. Saginje se nad pticu. Od majčine smrti, grozio se bolesti i nemoći. Kad je Božena umrla, susjeda Mira se pozabavila svime oko toga. Sad, kad Mire više nema, a ne može računati više ni na jednog susjeda jer su se pokazali kako su se već pokazali, ne zna što s tim tijelom na pločicama.

Sjeda na rub stolice. Gleda opet pticu. Učini mu se da vidi pokret. Skida papuču i oprezno je njome dodiruje. Ptica zaista trza. Prokletstvo, još je živa. Ne zna je li to bolje ili lošije od toga da je mrtva. U predsoblju, iz ormara sa svime i svačime, s najgornje police izvlači kutiju sa starim krpama i vrećicama. Donosi kutiju u kuhinju i u nju, na mekane krpe, s vrećicama nataknutim na ruke, polaže pticu. Bolje da umre u kutiji. Mopom briše pločice. U 15 sati Goran još nije nazvao. Živcira ga to. Uzima A7 blok i na prazan papirić

zapisuje: Misliš da se ne zna gdje si kad, kao, radiš do kasno? Kurvišu jedan! Presavija ceduljicu i stavlja je u džep od košulje. Kasnije će obje poruke ubaciti u sandučiće vlasnika pripadajućih grijeha. Stisnutih usnica, majka ga gleda iz stakla na kredencu.

„Što?! Kad je istina!“ kaže joj na glas. Sjeda u fotelju, pali TV i prima se veza. Ima nježne ruke koje su cijeli život držale olovku, iglu s koncem, ili kažiprst u zraku kao fokus slušačima na riječi koje im upućuje. Još

i sad, kad njegovim vršnjacima ruke već drhte, a oči odbijaju da vide, on je preciznim pokretima izrađivao raskošne božure u zadivljujućim kompozicijama na stolnjacima za koje su se gospođe natjecale koja će ih prva kupiti. Tako zamišlja svoje kupce na Njuškalu, gdje uspješno prodaje pod majčinim imenom. U stvarnosti, ne poznaje nikoga tko je kupio njegov rad.

Na televiziji počinje informativna emisija. Zanima ga kako napreduje Putin. Podržava njegovu odlučnost da se suprotstavi cijelom svijetu, najviše Americi, zbog koje naše društvo propada i guši se u nemoralu. Putin se upravo obraća narodu povodom izbora. Odjednom, u kadar ulazi gospođa u crnoj haljini starinskog kroja. Odnekud mu je bila poznata. Putin je poziva pred kamere i govori: „Ovo je moja majka. Bez nje, ja ne bih danas bio ovdje.“ Zatim je tri puta ljubi u obraze, iz džepa vadi maramicu s izvezenim slovom V i crvenom ružicom, te briše suzu iz oka. Učini mu se sve to bedastim, ali pomisli da je to jedna od onih modernih političkih kampanja koje promoviraju privatne živote kandidata, pa čestita Putinu na dobroj izvedbi.

Uvodi ružičasti konac u iglu i započinje novu laticu božura kad ispred Putina izlazi neki patuljak i sve časti rahatlukom. To je zbilja neobično jer su komadići ušećerenog slatkiša u obliku Cvjetnog anđela. Svi prisutni grabe šaku anđelčića i bacaju ih preko ramena po nečijem grobu. „Za sreću na izborima!“ Putin se počinje smijati, za njim i svi ostali i slika se zavrti u ritmu kazačoka. Vrti se i njemu, pa uzima daljinski i stisne gumb, ali ga tad probudi oštra bol. Iz prsta kapne crvena kapljica na olovkom označenu laticu. Psuje Sunce kalajisano i trči u kupatilo hladnom vodom isprati krv s tkanine. U ogledalu nad umivaonikom okrzne svoj odraz, a iza sebe, u sjeni iznad vrata primijeti žuto oko. Lecne se i pomisli da još sanja, ali crna sjena poleti prema njemu i sjedne u lokvicu vode u lavabou. Začudi se što se nije iznervirao. Nije volio bube, pauke, ptice, pse i mačke, a pogotovo ne u stanu. Ali, ovaj stvor je besramno nudio svoje društvo, a neki dio

njega ga je spremno prihvaćao. Sjećaš se kad si pored kuće našao sjenicu koja je ispala iz gnijezda?

Da, sjeća se. Bljesak topline u prsima od nekog davnog osjećaja. Dragosti? Ljubavi? Osmjehe se i otvori slavinu kako bi ptica uživala u kupki. Miris palačinki iz susjedstva dopire do njega, a zatim i zvonjava s mobitela.

Sigurno je Goran.

„Marine?!?

Dobro sam, a ti? Čuo si se s Goranom? Dolaze u subotu… Dolazite i vi? Da, naravno! Ponesi vino, on će donijeti desert. I… povedi psa.“

Kroz prozor ugleda susjedu kako hrani onu mačku, pa iz džepova izvadi ceduljice. Spremi ih u ladicu pored bakinog bešteka. Mogao bi ih i baciti, začuje iza sebe. U svom odrazu na prozorskom staklu, prepozna majčin blagi osmjeh. „Možda sutra,“ kaže na glas.