Ana Horvačić Debić - Svrha

Ana Horvačić Debić

Rođena je 1981. u Zagrebu gdje je završila kroatisiku i rusistiku 2005. te se otada bavi poučavanjem ruskog jezika i hrvatskog kao stranog. Od 2014. godine predaje stranim studentima kolegij Medicinski hrvatski na Medicinskom fakultetu. Osnovala je Književni klub na ruskom jeziku na kojem kroz djela poznatih i manje poznatih ruskih pisaca promiče čitanje, promišljanje o pročitanom, druženje s ljudima i vježbanje stranog jezika izvan klasičnog razrednog diskurza. Odnedavno je krenula s pisanjem bloga Zbirka priča na kojem objavljuje svoje priče. U fokusu priča su ljubav, starost i smrt. Rado putuje sa svojim dječacima, bavi se fotografijom i strastveno se želi vratiti sviranju violine.

Svrha

Striček Stipe se ubio pred mojim očima. Imala sam 7 godina i vidjela sam ga kako se popeo na svoj balkon samo nekoliko metara udaljenog od našeg, spretno preskočio ogradu i vinuo se u zrak. Mislio je da ga nitko ne gleda i sigurna sam da je htio svoj život okončati bez ikakvih svjedoka i osude i onda je, prije negoli se bacio, vidio mene. Gledali smo se kratko vrijeme, namignuo mi je i jednostavno se bacio. Njegovoj smrti posvjedočili su slučajni prolaznici koji su odjednom svi odreda počeli vrištati kad su čuli „tup“ i vidjeli njegovo tijelo razasuto po pločniku. Imala sam premalo godina da bih mogla artikulirati svoje osjećaje pa sam odlučila prešutjeti ovaj događaj čak i kada su se svi susjedi sastali kod mog oca da iznesu svoju teoriju o njegovoj smrti. Složili su se da je zasigurno pao i da čovjek kao Stipe ne bi mogao svjesno skočiti u smrt. Sjećam se da sam se tiho povukla u svoju sobu, sjela kraj prozora, zagrlila svog plišanca i rekla mu:

 - Ti znaš čuvati tajnu, je l' da? Bolje da nikad nikome ne kažemo što smo vidjeli.

*

U zadnjih nekoliko godina promijenila sam četiri stana u kojima sam živjela i uglavnom sam bila sretna i vrlo zadovoljna jer niti u jednom stanu nisam imala pogled na drugu zgradu. Kad bih otišla na razgledavanje, prvo što bih napravila jest otišla do prozora i čim bih se uvjerila da je pogled onakav kakav mi se sviđa, nalazila bih načina da taj stan unajmim čim prije. Međutim, kada sam srela svog budućeg muža i obećala mu da ću se doseliti k njemu, nisam imala taj luksuz da biram pogled. Uz njega, mislila sam, nije važno gdje sam i kakav pogled otkrivaju naši prozori i balkon, dokle god smo zajedno i imamo razumijevanja jedan za drugoga. I zaista, nisam baš previše obraćala pažnju kakvo nam je susjedstvo sve dok nije krenula pandemija i naši domovi su postajali više od samog doma. Mi smo ga tako lako i svjesno pretvorili u naše utočište u kojem smo uživali. Tu ravnotežu sam na neki način pokvarila ja, iako moj muž nikad ništa nije primijetio, jer sam s vremenom počela primjećivati da su oko nas i neki drugi životi, ljudi sa svojim bojaznima i radostima. Iskreno me brinulo, jesu li dobro i kako je njima u njihovim domovima. Možda da budem u potpunosti iskrena, najviše me brinuo striček Mirko s trećeg kata koji je živio preko puta našeg stana, točnije dijagonalno od prozora naše dnevne sobe. U njegovoj je sobi uvijek gorjelo toplo svjetlo i nije bilo dana kada mu nisam krojila sudbinu u svojim mislila. Sramim se priznati, ali ime tog vremešnog gospodina sam pronašla na portafonu pa sam ga mogla i oslovljavati u razgovoru s mužem. On je od onih kojima piše i ime i prezime i, kako se pokazalo, za nas radoznale, kat, dok nama nekim prastarim fontom piše samo prezime. Mijenjamo tu ceduljicu na portafonu već ravno dvije godine jer se „ć“ u prezimenu više niti ne vidi pa ispadamo prostacima. „Prči“ nam je sada prezime i uvijek se sramim pred svekrvom kad dođe k nama i započne priču o prostakluku sina i njegove (mene) žene, snahe joj. Možda sam malo i sretna što zadnjih mjeseci razgovaramo isključivo preko telefona jer moramo čuvati jedni druge. Mi nju od bolesti, a ona nas od svojih otrovnih komentara, racionalizirala sam. Od nje, njezinog lika i djela jedino je Mirko bio interesantniji, s čime se moj muž nikako ne bi složio, majka mu u svemu drži prvo mjesto, a osobito u jezičavosti.

Nerado to priznajem, ali nije bilo teško susjedu preko puta, točnije Mirku Bakuli, osmisliti identitet i kontekstualizirati njegove kretnje i pogled u televiziju, a ponekad i nekamo u daljinu. Izgledao je kao usamljeni, vremešni muškarac s nekadašnjim poslom u državnoj firmi, a, danas, ni s kakvom penzijom. Kod večernjih vijesti bi uvijek promrmljao nešto u stilu „Jebemti državu i ovu i prošlu“ jer ni onda, a ni sada nije bio zadovoljan sa svojim statusom u društvu. Mirku, čini mi se, nitko ne dolazi i Mirko, nikome ne odlazi. Moj Mirko nema planova i njegov rječnik ne poznaje tu riječ. Pravi se da se ne boji, a boji se. Ponajviše, rekla bih, mene jer vidi da vrebam, gledam ga i čudim mu se. Živciram ga, sigurna sam.

Jutros smo Dino i ja pili kavu na balkonu i Mirko se toliko nagnuo preko svog prozora da sam bila sigurna da će počiniti samoubojstvo. Prestravila sam se. Naglo sam se digla sa stolice i srušila šalicu kave, koja ga je, hvala Bogu, svojim udarcem zaustavila u naumu. Pogledao nas je i pročitala sam mu ljutnju u pogledu. „Gospon, fala se kaže kad vam netko spasi život!“ sasula sam mu u svojim mislima kad me prenuo glas muža koji je vidio da gledam u smjeru svoje opsesije:

 - A jebemu sve pa kaj ti je? Opet deda?

 - Opet deda.

 - Malo mi se čini da si opsjednuta tim Markecom.

 - Mirkec je on. Mirko se zove.

 - Ti si luda, jeb'o me pas, al' znaš da te volim i takvu! – smijao mi se.

 - Ja bi' mu nekako htjela pomoći...

 - Prvo bi on trebao tražiti tvoju pomoć, kaj ne?

 - Ne zna on da treba moju pomoć. Ali ja znam.

 - Isuse, sad me već pomalo i plašiš...

Nasmijala sam se jer nisam željela da krenemo dublje u analizu pa još i da ne otkrijem svoju dugo čuvanu tajnu. Svjesna sam da nije baš normalno da ja svako jutro provjeravam je li moj starac digao rolete, a kad izađe na prozor ja ocjenjujem koliko se dugo nije brijao. Ludo je da provjeravam koja boja košulje je danas na rasporedu i nosi li hlače za koje su mu neophodni tregeri ili one bez, gleda li televiziju prije spavanja ili se lati knjige. I naposljetku, kada ide spavati. Moji pandemijski dani su dobili narativ koji teško priznajem ikome, pa i Dini, i strahujem da neću prestati s time. Uvjeravam se da iza svega leži ta moja želja da pomognem, iako, pomoć me nitko nije tražio. Ni Mirko, a niti ranih devedesetih – striček Stipe.

Noćima me mučila misao ima li moj susjed svrhu i ako da, koja je, ona, uistinu? Može li nečija svrha u životu biti konstantno pronalaziti svrhu? Nadala sam se da je to njegova i da ne vidi stvari crno-bijelima kao što ih ja, nakon dva mjeseca kod kuće, vidim. Plašila me pomisao da će jednog dana shvatiti da sve što nosi novo jutro i rutina više nemaju smisla, da ljudi koji ga možda nekad i nazovu, ne mogu mu više ponuditi radost. Uznemiravalo me i to da on u dubini svoje duše nema više što tražiti jer je sve već odavno našao i potrošio. Bojala sam se za njega i njegovu svrhu, iako me nije tražio da to radim, ali i za sebe. Ne bih mogla podnijeti da mi susjed u stanu preko puta još jednom namigne. Evo i sada kada razmišljam o tome, jeza me hvata i osjećam da mi se povraća. Ako se to dogodi, obećala sam sama sebi, moram potražiti nečiju pomoć.

*

Toga ljeta roleta je ostala napola spuštena i danima nikoga nije bilo na prozoru stana dijagonalno od moje police s knjigama i s ispričanim pričama nekih vrsnih autora. Tjednima se ništa nije događalo. Sijedog starca više nije bilo. Virnula sam ja i na ulazna vrata stambene zgrade ne bi li ugledala osmrtnicu, no, niti nje nije bilo. Mirogoj ga isto nije objavio na svojim stranicama, a ni Google nije bio od neke pomoći.

            - E, jesi skužila da nema onog tipa preko puta? Jesi sada malo mirnija? – i Dino je jednom primijetio da starca nema, ali ne i to da sam uznemirena zbog toga. I to me uznemiruje, ali ipak više nestanak starca iz sobe s toplim žutim svjetlom.

 *

U njegov stan je jedne srijede ušlo troje ljudi. Netko je od njih digao rolete do samog vrha, a potom su upalili sva svjetla i, kako se činilo, razgledavali stan. Bračni par i agentica, složilo mi se odjednom u glavi. Možda je prošlo četvrt sata kada se konačno taj par rukovao sa ženom crvene kose i otišao za svojim poslom. Crvenokosa je ostala sama. Naslonjena na prozor zapalila je cigaretu, povukla tri dima, nimalo damski bacila čik s trećeg kata i spustila rolete.

Nikad je više nisam vidjela.

A ni Mirka.