Maja Vidaković - Ruka za suze

Maja Vidaković

Rođena je 1980.godine u Senju. Hotelijersko turističku školu završava u Zagrebu kao i studij cjeloživotnog obrazovanja Teološke kulture pri KBF-u Zagreb. Udana je, majka kćeri od 13 godina. Živi u Orešju. Radi kao osobna asistentica osobama s invaliditetom mada je i sama 30% invalid i bori se s kroničnom bolešću. Do sada je izdala 2 zbirke pjesama i 1 roman. Osim pjesama koje su izišle u mnogim zbornicima te su pojedine nagrađene i pohvaljene piše i prozu. Najveću snagu u životu te smisao pronalazi u vjeri u Boga i obitelji.

Ruka za suze

„Po zanimanju ste?“ – pitala je Luciju Sanja, viša savjetnica za zapošljavanje koja je bila zadužena za Lucijin predmet nezaposlene osobe, dok su sjedile sučelice za Ikeinim stolom od prave, „autohtone“ iverice u sobi broj 27.
„Vszz“ Sanja je čekala Lucijin odgovor držeći prst na tastaturi.
„Ja brišem suze“ – odgovorila je Lucija odsutno promatrajući svijet s druge strane prozorskog stakla.
„Kako molim?“ – u glasu „vszz“ čula se nevjerica.
Lucija ju je pogledala u zelene oči ispod elegantnih naočala koje su koštale kao 5 Lucijinih prosječnih plaća i rekla:
„ Zapravo, diplomirala sam teologiju. Profesorica sam teologije. Ali po zanimanju sam „brisačica suza“. Ne znam postoji li to zanimanje? Možete li samo zapisati da brišem suze?“
Viša savjetnica za zapošljavanje se naslonila u svojoj Ikea fotelji, skinula naočale s nosa te, gledajući Luciji negdje iznad tjemena, rekla:
„Možete li pojasniti, molim Vas?“

***

Listopad je posljednjih godina bio moj mjesec. Tepisi od žutog lišća protezali su se unedogled. Da nemam godine koje imam i da nisam poznata članica mjesne zajednice, vjerojatno bih se valjala u njemu na dnevnoj bazi. Od glave do pete bih se prekrila lišćem pa, tako skrivena, strašila prolaznike. Sunce je još uvijek tu, ali polako predaje palicu oblacima i kiši. Volim kišu. I oblake. I svaki dan je izazov, barem što se tiče meteoroloških prilika.

U takvom sam raspoloženju, jednog listopadskog dana prije 3 godine,  pokucala na vrata kuće s brojem 62 u okolici Samobora. Vrata mi je otvorila starija, niska ženica sijede, kratko ošišane kose. Pogledala me bistrim, sivim očima i upitno izvila obrve:
„Da? Izvolite?“
„Dobar dan!“ Široko sam se nasmiješila. „Ja sam Lucija. Čule smo se maloprije preko telefona...Sjećate se? Iz Udruge invalida me šalju.“
„Hm, da, da, znam, znam. Lucija, da. Ja sam Dubravka, drago mi je.“ - pružila mi je sitnu ruku i čvrsto, muški stisnula moju dok me sumnjičavo odmjeravala.
„Uđite, uđite.“ Odmaknula se u stranu i propustila me u hodnik. - „Odite, odite! Samo ravno!“ – vikala je iza mene kao da tjera kokoši pred sobom. Njena je energija usisala zrak iz prostora i gotovo sam mogla osjetiti njene ruke kako me guraju naprijed.

Kročila sam u dnevni boravak i momentalno me zapljusnula toplina koja se širila iz kamina. Vatra je gorjela iza vrata peći bacajući u trans bilo koga s imalo romantičnim pogledom na svijet i vlastiti bitak. Prostorija je bila malena, oličena u bijelo i gotovo potpuno prazna, izuzev već spomenute peći, 2 trosjeda, jedan uz drugi naslonjena na zid i jednog niskog, četvrtastog stolića. Televizija na zidu prenosila je vremensku prognozu. Vakula je upravo govorio da nas sutra očekuje još jedan, za ovo doba godine, iznadprosječno topao i sunčan dan.

Netko se nakašljao s moje desne strane. Okrenula sam glavu i ugledala vesele plave oči na licu starog čovjeka uredno podšišane srebrno-bijele kose. Sjedio je u kolicima i bio od struka na niže pokriven dekom. Shvatila sam čemu vatra u kaminu, a vani je „natprosječno“ toplo – čovjek je bio golih i bosih nogu ispod deke.Osmijeh mu se razlio licem dok sam mu pružala ruku govoreći:
„Dobar dan, ja sam Lucija, poslali su me iz Udruge invalida, ovaj, čula sam se s gospođom Dubravkom....Vi ste Stanko?“
Moja je ruka ostala visjeti u zraku pa sam ju s nelagodom povukla. Dok sam shvatila da gospodin preda mnom ne može micati rukama, on je već jasno i glasno progovorio:
„Ooo, dijete drago, pa dobro došla. Ja sam Stanko. Tako kažu. Sjedni, sjedni! Dubravka! Donesi djetetu nešto! Jeste li za kavu?“ – upitao me s nehinjenom srdačnošću.
„Joj, ne hvala, zaista, samo sam svratila da se upoznamo. Mi osobni asistenti volimo prije početka rada upoznati korisnika, da vidimo odgovaramo li jedan drugome. Zašto bi se patili i Vi i asistent, ako ne „kliknete“ na prvu?“
„Da, u pravu ste. Moja bivša asistentica bila je kod mene 10 godina. Ali, postalo je preteško. Ja sam težak čovjek.“ Stanko je namignuo i nasmijala sam se. Dubravka ga je prijekorno pogledala i „zašpotala“:
„Stanko, daj se uozbilji!“
I ja sam se odmah uozbiljila.

Dubravka mi je objasnila da je Stanku multipla skleroza uništila sve osjete od vrata na niže. Nije mogao sam jesti, piti, sjediti samostalno bez oslonca i remena, hodati, ići u zahod, podragati mačku, počešati se po nosu. Stanku je bila potrebna „ruka“ i poželio je da to budem baš ja.

Došla bih k njima i prvo mu dala već skuhanu kavu. Sjedila bih kraj njega i držala šalicu dok bih mu slamku namještala u usta. Inteligentne oči razigrano bi pratile moje pokrete. Potom bih mu dala doručak koji bi pripremila Dubravka. Malo maslaca, svježe ispečen kruh, paprika i paradajz iz Dubravkinog vrta, sir... stavljala sam mu u usta komadić po komadić...

Žvakao bi zadovoljno, uvijek blagoslivljajući svoju suprugu i njezin trud. Onda bih ga brijala: ponedjeljkom, srijedom i petkom. Masirala bih mu vrat, ruke i noge; gospinu travu utrljavala bih u udove da mu barem malo potaknem cirkulaciju. Rezala sam mu nokte na rukama i nogama, ovisno o potrebi. Šišala sam mu kosu, meku poput paperja. Umivala mu lice, prala ona 3 preostala zuba, čistila uši. Sve ono što nije mogao sam, činila sam ja za njega. Imao je mokraćni kateter i redovite upale mokraćnih kanala. Sukladno tome, antibiotici su mu bili redovita terapija. Na „princezu“ smo ga Dubravka i ja stavljale s pomoću „dizalice“. Nakon ručka, s pomoću te iste „dizalice“, stavljale bi ga u krevet.

Dubravka je jako pazila da Stanko ne bude dugo u istom položaju radi mogućih dekubitusa. Ja bih onda odlazila kući.

Volio je da mu čitam knjige i volio je igrati pasijans. Složila bih karte na tacnu ispred njega, a on bi mi govorio kako da ih premještam. Puno mi je pričao o svojoj mladosti. O djetinjstvu u „ozloglašenoj“ Dubravi, o svojoj braći, tučnjavama i psinama, o svojoj majci, prvim ljubavima, o udvaranju Dubravki. Vodio me u jedan drugi, nama danas nepoznat način života. Imao je smisao za crni humor koji sam i ja voljela p abismo se oboje rugali na račun vlastitog životnog iskustva. Dubravka nije voljela taj humor pa smo nas dvoje poskrivećki umirali od smijeha.

U jednom od naših prvih razgovora spomenuo je da je volio igrati šah kojemu ga je naučio pokojni otac. Sljedeći sam dan donijela šah od kuće. To nam je postala opsesija. Stanko je bio velemajstor. Toliko inteligentan i lucidan da čovjek ne bi vjerovao kada bi ga na prvu ugledao. On je govorio, a ja sam pomicala „njegove“ crne figure. Redovito me pobjeđivao, a ja sam se „nadobudno“ trudila. Ona 2 puta što sam ga uspjela pobijediti on ili nije bio skoncentriran ili je imao temperaturu. Ali ja sam svima pričala kako sam uspjela „srediti“ Stanka i slavila to kao Dan pobjede!

Oko nas je uvijek vladala topla, domaća, obiteljska atmosfera. Čak se i Dubravka uspjela opustiti i prihvatiti me kao člana obitelji. U kuću su dolazili sinovi, kćeri, unuci. Ja sam se osjećala kao kod svoje kuće.

Stanko meni nikada nije bio „posao“.
„Dobar dan!“ – viknula bih već s vrata.
„Ooo, dobar dan!“ – odgovorila bi Dubravka iz kuhinje ili iz dnevnog.
Izula bih cipele i obula papuče. Došla bih do Stanka, stavila ruku na njegovo rame ili nadlanicu i pitala ga:
„Stanko, kako ste danas?“
„Odmah sam bolje, čim čujem Vaš glas!“ – odgovorio bi Stanko iskreno i toplo.
„Stanko, Vi ste moja karta za raj.“

Jednog oblačnog listopadskog dana čitala sam Stanku knjigu. Taj je dan opet imao temperaturu i nije bio raspoložen ni za šah ni za pasijans. Sjedili smo jedno kraj drugog i ja sam polako prelazila po slovima, gotovo ne prateći što čitam. Bilo je tiho, samo je vatra opet pucketala u peći. Začuvši šmrcanje kraj lijevog uha posegnula sam za maramicom da Stanku obrišem nos. Okrenula sam se i pogledala to staro, naborano, ljubazno lice. Iz toplih su očiju klizile suze. Stanko je pokušavao podići lijevu ruku da ih obriše, a pokušavao je i sagnuti glavu da dosegne ruku, ali nije mogao. Nježno sam lijevom rukom primila njegov zatiljak, a desnom sam brisala suze.
„No, Stanko, da sam znala, ne bih ništa čitala.“ - stegnulo me oko srca.
Pogledao me iskosa i nasmiješio se.
„Ništa se Vi ne sekirajte, Lucija. Sve je to super.“

***

„I kako se zapravo zove to radno mjesto na kojemu Vi brišete suze? Osobni asistent?“ – pitala je Luciju „vszz“ Sanja.
„Da, može tako. Umjesto „brisačica suza“, napišite „osobna asistentica“. Pod opis možete napisati „brisanje suza i slaganje praznina.“
„Zašto?“
„Znate, kada radite ovakav „posao“, onda se uvijek vežete za čovjeka. Čovjek je to, nije komadić puzzle. Dio ste njegovog života i on vašeg. A kada taj čovjek ode iz vašeg života, onda ostaje praznina. Uspomene, ali i praznina. I tako slažete prazninu na prazninu.“
„Želite reći da je Stanko otišao?“
„Pa da, zato sam ja tu. Upravo sam stigla sa Stankova sprovoda u vašu sobu broj 27. Stanko nije preživio posljednju temperaturu i više mu ne treba ruka za brisanje suza. Vjerujem da tamo gdje je otišao suza više i nema“ – odgovorila je Lucija.