Vesna Barišić - Tako treba!

Vesna Barišić

Rođena 1965.godine u Dubrovniku, gdje i danas živi. Priče priča cijeli svoj život. U prijašnjim zanimanjima (diplomirani je inženjer cestovnog prometa te je duže razdoblje radila u Ministarstvu unutarnjih poslova), priče su bile determinirano činjenične; u ovom današnjem su kreativne, ali uvijek bazirane na povijesnim činjenicama. Profilirala se u specijalističkim tematskim turama po Dubrovniku koje je sama osmislila, istražila i kreirala, a sve su motivirane interesom za intrigantnim detaljima, povijesnim pikanterijama i ljubavlju za rodnim gradom.

Koautor je Vodiča po Konavlima (priručnika za turističke vodiče) u izdanju Društva vodiča Dubrovnik, a u slobodno vrijeme piše priče i romane te organizira i vodi radionice pričopričanja. Priče su joj dosad objavljivane u glasilu Društva pisaca Dubrovnik, dok je njezina jednominutna priča nagrađena na natječaju Gradske knjižnice Požega 2023.

Tako treba!

– Ljubavi, ne mogu doći ranije s posla, nisam sigurna da ću stići do početka utakmice – trudila sam se zvučati razočarano dok sam u ruci prevrtala žličicu, divovska krempita me mjerkala sa stola. Arijana se bezglasno cerila. 

– Znam, znam – bijesno sam zamahnula rukom put nje. Zlurado se keseći odlomila je komad krempite i strpala ga usta. – Ispeci kobasice i uz njih serviraj grah salatu. U konzervi je, već je kuhan. Tvojoj ekipi i tako nije važno što jedu, bitno je da si kupio dovoljno piva.

Arijana je već grabila drugi komad. 

- Ljubavi, dolazi mi šef! Moram prekinuti!

- A da nas sad vidi, ha? – zagrmjela je Arijana. Zavaljena u kožnatu sofu, još je bila u svilenom odijelu boje rđe. Rijetkima je pristajala ta nijansa, ali s Arijaninim maslinastim tenom se savršeno slagala. Jednu je nogu smotala pod sebe, nije brinula što će istegnuti hlače na koljenima, i tako će ih poslati u kemijsku čistionicu. Šefica anesteziologije u kliničkom bolničkom centru nije peglala, namakala fleke ni ribala pločice, za to je plaćala domaćicu. 

- Šuti, popizdio bi da zna da sam kod tebe na kavi. Ali ja stvarno više ne mogu trpjeti ni njega ni utakmice – odvalila sam komadinu krempite pa je poput rudara udarnika brzo strpala u usta.

- Diši!

Isplazila sam joj jezik i opet zagrabila.

- Sve si ga krivo naučila! Umjesto da svaki put kad on okupi ekipu ti nestaneš preko vrata, ti im kuhaš i služiš ih.

Bijesno sam je odmjerila.

- Da sutra organiziram žensku večer? Da se skupimo kod mene na gledanju nekog srcedrapateljskog filma pa da on nas služi? Kao da bi ti došla!

- Pa i ne bi! Izluđuju me tvoji klinci, stalno zanovijetaju. Ali, njih bi još i nekako progutala, samo njega ne mogu nikako.

- Egocentrik poput tebe ne razumije što znači imati obitelj!

Umjesto mene, na stolu je bijesno poskočio mobitel. S ekrana se smješkao Nikola.

- Hoće li konačno prestati zivkati! – frknula je, kestenjasta kosa se pod svjetlom vatreno presijavala. 

- Reci dragi! – prošaptala sam. Složila je gadljivu facu. Nervozno sam ustala i odšetala do prozora. Na ulici su svjetlucali farovi automobila pod tamnim suknjama visokih zgrada što su nestajale u tmini, poput fluorescentnih mrava su gmizali, jedan za drugim u nepreglednoj koloni. Rasvijetljene kupole zvonika katedrale su nestvarno lebdjele nad crnilom nestalog grada, da sam pružila ruku kroz prozor dotakla bi ih. Svjetlosnim miljama je Arijana bila daleko od starog kvarta, gdje je iz sobe vidjela samo našu tarabu, neofarbanu i raspucanu, i šljivu što ovog proljeća još nije otvorila pupoljke. Duboko sam uzdahnula.

- Ne, kobasice stavi na malo ulja, okreni dva puta da porumene pa ulij pola deci vode i na laganoj vatri ispeci do kraja. Neće puknuti ako ih ne nabodeš. Samo ih prevrni! Uskoro sam doma! Samo da testiram program još jednom, pa trčim. I ja tebe volim!

Arijana me s kauča gledala širom rastvorenih gotovo crnih očiju, blistale su pod brojnim kristalićima kičastog lustera obješenog nisko nad stolom.

- Sva se u sluzavu jegulju pretvoriš kad s njim razgovaraš. Povraća mi se od tog sladunjavog tona! – Skočila je s kauča, odjurila u kuhinju, pa se istog trena vratila. U rukama je nosila dobrano načetu bocu rakije i dvije čaše. 

– Takvu količinu bljutavosti samo loza može isprati! – nalila je obje do vrha, svoju je u jednom gutljaju iskapila. Drugu je ponudila meni.

- Baš! – otpuhnula sam. – Samo mi treba da bazdim po rakiji.

- Bože, u što si se pretvorila! – suknula je i drugu, nije ni trznula. – Tko bi rekao da će se predsjednica Studentskog zbora, koja se dvije godine borila dok nije ozloglašenog Perkovića maknula s ispita, pretvoriti u ovako podložnu ženicu? Što taj tvoj konobar ima, vatrogasno crijevo među nogama, kad toliko treperiš oko njega?

- Zaboravljaš kako si ti treptala oko svog doktora. Dragi, što si pametan! – pokušala sam imitirati njezin ton, zabacujući glavu unazad. Uvijek je tako zavodila kosom kad joj se netko sviđao, protresla bi glavom a vatreni pramenovi bi zaigrali.

- Samo ja Luki nisam pekla kobasice i napijala pajdaše što se od dvadesete nisu otrijeznili!

- Jer mu nisi bila žena! Od ljubavnice se ne očekuje da kuha čaj i pere zamazane gaće. – zgrabila sam bocu. Alkoholom sam pokušala isprati vlastite riječi, žarila je rakija, ali ni blizu koliko je žarilo njezino lice. Usne je stisnula, jedini znak nezadovoljstva koji je mogla pokazati, čelo je već godinama redovito cementirala botoksom.

- Trebala bi požuriti –zgrabila je daljinski upravljač, ruka joj je podrhtavala. – utakmica ti je već počela. – na ekranu su se začuli zvižduci publike s dupkom punog stadiona.

- Oprosti, nisam te željela povrijediti.

- Nisi me povrijedila. Razočarala si me. Ti, koja najbolje znaš zašto se nije mogao rastati.

Damski se spustila na sofu ravnajući izgužvane nogavice, noge je elegantno prekrižila.

- Uostalom, nisam se nikad ni poželjela udati za njega. Ne treba meni čopor klinaca i slinavi muž. – glas joj je bio opor i suh. – Ja volim svoj mir i slobodu. Ne moram trčati s posla doma da bih servirala večeru i pregledala domaće zadaće. Ne gledam reprize repriza na televiziji jer moj dragi ne voli kazalište. Idem kud hoću i radim što hoću. – odmjerila me s visoka zatežući sako na bokovima, bolno sam postala svjesna vlastite veste kupljene u Lidlu.

- Da, jer ti je Luka ostavio stan i pare. Pitala bih te kako bi živjela da otplaćuješ kredit za kuću. Nemaš ti pojma kako ljudi danas žive. Sve promatraš s visoka, iza ovih prozora se osjećaš nadmoćna, jel'da?

Stisnula je oči u bijesu, bljeskale su poput oštrice noža.

- Zato ti nastavi biti altruista, uprti onu svoju budaletinu i derišta, sve radi za njih. Misliš da će ti biti zahvalni? Neće, draga moja, neće, samo će stalno tražiti više, dok te ne iscijede, dok se ne razboliš! Gledam ja takve k'o ti svakog dana u bolnici. Izrađene i umorne, kad se razbole postaju samo teret. Nemaš pojma kojom brzinom ih smještaju u staračke domove, bez imalo grižnje savjesti.

- A gdje misliš da ćeš ti završiti?

- U pansionu na moru, s domaćicom i vrtlarom. Klanjat će mi se i ljubit skute dokle god ih budem plaćala. I znat ću da mi je to Luka omogućio. – zavalila se u sofu i podigla noge. Crveni poplati kožnatih štikli potvrđivali su njene riječi, Louboutinke su koštale koliko moja mjesečna plaća. Pojačala je televizor, komentator je najavljivao penal.

- Moram ići. – skočila sam na noge, samo je odmahnula rukom.

Izjurila sam iz stana kao bez duše, dočekao me mrak. Kroz visoke prozore secesijske zgrade čiji najgornji kat je zauzimao samo njen stan gurali su se tmasti oblaci. Lako se Arijani osjećati nadmoćno kad joj je nebo nadohvat ruke. Nisam imala strpljenja čekati lift, pojurila sam stepenicama. Zvonili su koraci po kamenim stubama, jeka je neugodno odzvanjala sve do krova. Upalilo se svjetlo pred nečijim vratima, šmugnula sam i na prstima pretrčala ostatak stuba. Vani je rominjala kiša. Pustila sam da se vlaga hvata po licu i kosi, bijes što se širio tijelom me gonio nizbrdo, sve do centralnog trga. Uskočila sam u prvi autobus. Kroz zamagljene prozore su fasade pod javnom rasvjetom izgledale bolesno žute, gole grane drvoreda su sablasno prijetile i cijedile se na zmiju automobila što je vijugala usporedo s autobusom. Za njenim šarenim repom nestajale su topole i vitičasta pročelja, smijenile su ih betonske zgrade i rasvijetljeni šoping centar. A onda se zmija umorila i nestala, svjetla su ugasla, okružile nas pocrnjele ledine. Daleko od ceste žmirkale su identične kućice, pravokutne, kao od Lego kockica načinjene.

Već u dvorištu sam čula brundave glasove, kroz šljivine grane je svjetlucao ekran televizora pred nezastrtim prozorom. S vrata me pogodio vonj testosterona i znoja. Složeni na kutnoj garnituri kao u ljetno popodne prasci u hladu svinjca, zalijepile im se dlakave podlaktice jedna za drugu dok su ravnomjerno, u istom ritmu, hrskali čips i Smoki. Komadići su ležali po stolu i podu, cijela hrpa im se skupila pod bradama. Na stolu se pred svakim kočoperila limenka Žuje.

Na štednjaku su u tavi ležale kobasice, neispečene. Pogled na sirovo meso i masnoću, samljevenu i naguranu u prozirno crijevo, natjerao je želudac da krene uz grlo. Okrenula sam se na peti i za sobom zatvorila ulazna vrata.

- To! – zaorilo je za mojim leđima. – Tako treba! – roktali su uglas.

Sjurila sam se kroz vrt direktno na cestu, pravo pred jureći automobil. Kočnice su zaškripale, vozač je histerično zatrubio, nagonski sam odskočila. Lijeva noga je upala u jarak, bila bih cijela kliznula u blatnjavu jarugu da se nisam dočekala na koljena i dlanove. Upali su prsti u gnjecavo blato, zamazala sam i rukave jakne pokušavajući se uspraviti. Torbicu sam našla odbačenu, ležala je u lokvi pored puta, cijedila se po meni dok sam se vukla nazad kući, za mnom je po betonskoj stazi ostajao blatnjavi trag. Laktom sam otvorila vrata i zamalo se zabila u Nikolu. 

- Ljubavi, stigla si! – upravo je izlazio iz kupaonice. – U pravo vrijeme! Sad će poluvrijeme, ispeci nam kobasice, molim te!