Robi Selan - Crna udovica

Robi Selan

Rođen 1966. godine, diplomirani ekonomist, živi radi u Labinu gdje obavlja posao novinara na portalima Labinština.info i Istarski.hr. Prije toga radio u Našim Fojima, Istarskom glasu i Glasu Istre. Izdao zbirku haiku poezije „S burom“ 1998. godine, znanstveno- fantastični roman „Nebo nad K.u.K“ 2017. godine i kriminalistički roman „Kokosovi orasi“ 2021. godine. Priče objavljivao u Novoj Istri, Jutarnjem listu, Večernjem listu, Parseku te u zbirkama konvencija znanstvene fantastike Istrakon i Sferakon. Nagrađen za najbolju znanstveno fantastičnu priču objavljenu u iQ magazinu Večernjeg lista tijekom 2015. godine.

Crna udovica

- Ne, ne, ne! - užasnula se moja sestra, a ja sam stao zločesto se smijati: teta je predložila da će joj pripremi kunića, onog bijelog s nekoliko crnih pjega, jedinog koji nije bježao u dubinu kaveza i koji se dao podragati po ušesima.

- Lupim ga dvaput rukom po zatiljku, odsiječem mu glavu, na dasku i oderem ga. Za pola sata je gotovo. Hoćeš?

Znala je teta da je moja sestra veganka, ali nije marila, ponašala se onako kako se domaćica treba ponašati. Njoj je sada kuća puna ljudi i nitko ne smije ostane gladan, a kako ćeš jesti mesa ako ne zakolješ? Jednostavno, bila je tromog uma i teško ju je bilo privoljeti ili natjerati da učini nešto izvan svoje rutine i navike.

Zato ju je tetak doveo, da mu održava domaćinstvo. Jer, ona je radila, ona je izvršavala, ona je uvijek negdje hrlila da nešto objeručke uhvati. Onako niska i zbijena za sobom je vukla pozamašnu stražnjicu. Obično je nosila sivu ili crnu odjeću, a kad smo jednom došli bila je nekoju crnu haljinu s bijelim točkicama i meni je sinulo da bi, kad bi te točkice bile crvene i krupne, izgledala kao pauk crna udovica.

Dolazila je iz jedne od onih obitelji koje poput Amiša u Americi ne mare što se ludi svijet oko njih mijenja. Djece je u obitelji bilo desetak, uvijek se radilo u polju i hranilo domaće životinje. U znoju lica svog. A kupalo se i tuširalo rijetko, čak i kad su kada i tuš napokon stigli. I klalo se. Jer kako ćeš inače jesti ako ne zakolješ?

Tetak nikada nije imao mobitel; nabavio ga je, ali ga je prepustio njoj, a za nju je to uvijek ostao strani predmet o kojemu više prislanja uho nego što njega prislanja na uho. Bili su dvije srodne duše, ali debelo bi pogriješio onaj tko bi u tome tražio neku romantiku; bili su nešto poput ono dvoje na slici „Welcome to Illinois“.   

Ona nam zapravo nije teta, a ni njezin suprug, koji sada leži na odru i zbog čega smo joj došli u posjet, nije naš stric zbog kojega bi nam ona zapravo bila strina. Kao ni ona strina prije nje koja je umrla, pa je stric doveo tu staru curu. Previše zamršeno da objašnjavam. Važno je to da stric nije imao djece i da je nema ni ona, pa će nekome od nas, njegova rodbine, ostaviti kuću s deset tisuća kvadrata okućnice samo nekoliko kilometara od mora. Ona će ostaviti, sada je to jasno. Istina, ima ona nekog svog roda, ali svi su negdje po svijetu. Ipak, nikad se ne zna i zato je sestra rekla da bi bilo dobro da sada pođemo k njoj; barem mi ako već neće mama i tata.

Nekada smo dolazili često. Bio sam mali, ali sjećam se kada su govorili da prodaju posljednju kravu u selu. I sjećam se te neke gospođe krave na kojoj se sve ljuljalo dok hodala kao na štiklama. Desetak ovaca su zadržali. One su mirno pasle i brabonjale po okućnici, a često i uz cestu koja vodi u selo. Kokoši još uvijek, vidim, drže samo što su u žicom ograđenom prostoru ispred kokošinjca. Nekada su posvuda slobodno lutale, sve do kućnog praga, kljucale i probavljeno istiskivale na stražnjoj strani. Trebalo je nešto vremena da čovjek naučiti pročitati što je suho, pa se na to može stati, a što je svježe, pa se lijepi za potplate. Ako bi između dva posjeta proteklo malo više vremena, morali smo iznova učiti.

Prestali smo dolaziti nakon onoga što sam ja kasnije, i to me uvijek tjeralo na smijeh, nazvao „incident s pijetlom“.

Kokoši je nadzirao veliki lijepi pijetao sa zlatnim prsima i krestom koja bila pravi komad crvenog mesa. Posezao je za kokama kako bi mu se prohtjelo. Teta je rekla da je previše grub i da ga je zato namjeravala uškopiti kao i onog prije njega, ali da će ga sada, kada smo došli u posjet, odmah pripremiti. Potražila je sjekiru, ulovila ga za noge i dok se otimao lamatajući krilima položila mu vrat na panj sa sasušenim tragovima krvi, zamahnula sjekirom i ...

Kako mu je odsjekla glavu, tako se taj se snažni pijetao divlje uzlamatao da ga je ispustila. Pobjegao je prskajući krvlju sve oko sebe. Činio je to bezglavo – doslovno bezglavo.

A moja je sestra, koja tako nešto nije vidjela ni filmovima strave i užasa, histerično vriskala!

Poslije nije htjela pijetla ni okusiti. Nije ni tata, koji je rekao da ne voli „kokošovinu“, što mi je bilo čudno jer su nam pileća prsa bila često na jelovniku. Ja sam kušao i odustao - nešto mi se nije svidjelo i zaključio sam da je tata bio u pravu. Mami se, naprotiv, sviđalo, a teta se „davila“ i svima govorila da nema boljega mesa te je k tome još lomila kosti i sisala im unutrašnjost.

A stric? On je šutio i jeo. Nekako mi se činio pomiren sa sudbinom. 

Mislim da je to bio prijelomni trenutak kada je moja sestra odlučila postati vegan.

Kako je teta zatvorila vrata kunićnjaka i kao smo se usmjerili prema kući, pogled mi je pao na ugaženu zemlju pod stablom i trošnu drvenu kućicu za koju je bio pričvršćen lanac što leži na tlu kao mrtva zmija.

- A gdje vam je pas? – upitam.   

- Nismo ga još nabavili.

- Stari je uginuo?

- Ubili smo ga. Više nije lajao. Bio je bolestan i pun krpelja.

- Zvali ste lovca da ga upuca?

- Objesili smo ga.

- Dao se objesiti?

- Ma kakvi!?! Morali smo ga izmlatiti kolcem. Bio je već mrtav kada smo vješali, ali ipak smo ga objesili – rekla je i ispričala nam kako ga je stric mlatio kolcem, a je ubrzo posustao i već tu se dalo naslutiti da nešto nije u redu s njegovim zdravljem. Morala je ona preuzeti posao.

Moja me sestra šutke mrzila pogledom, a ja sam se nevino smješkao.

Opazim da se još jedan auto priključuje konferenciji vozila ispred kuće. Vozačica koja izašla samo je prošla kroz društvo koje je tiho čavrljalo ispod odrine i požurila otvoriti škriputava vratašca dvorišta.

Nije ih zatvorila, potrčala je prema nama s isprženim rukama u visini ramena. Njen cilj bila je teta, mene i sestre kao da nije bilo. Naša sestrična; kuća...

Uhvatila je tetine obraze između dlanova i tako ih stisnula da je meni bilo neugodno, pa je izljubila i izgrlila sve ponavljajući: - Kako mi je žao, kako mi je žao!

Teta je stoički otrpjela te izljeve nježnosti i kada su joj se obrazi oslobodili rekla: - Što se može? Neki prije, neki kasnije.

- Ali, tako brzo! Danas je saznao dijagnozu i prekosutra - gotovo!?

Tetka odmahne rukom: - Samo kad se nije mučio.