Marta Glowatzky Novosel - Kavezi za divlje svinje

Marta Glowatzky Novosel

Rođena 1983. godine, diplomirala je na glazbenoj akademiji u Münchenu (Hochschule für Musik und Theater München), nakon čega završava Interdisciplinarni poslijediplomski studij konferencijskog prevođenja. Kratke priče objavljuje u Quorumu, Večernjem listu, Hrvatskom slovu, na književnim portalima i u zbornicima (Kultipraktik, Kritična masa, West Herzegowina Fest, Oksimoron…).

S kratkom pričom Izlet, 2018. godine, osvojila je I. nagradu na natječaju za kratke priče „West Herzegowina Fest“.

Iste godine s kratkom pričom Indigo osvaja I. nagradu na natječaju „Zlatko Tomičić“ u Karlovcu.

 

KAVEZI ZA DIVLJE SVINJE

Gledam te s leđa, stojiš u redu za palačinke. Obukla si široke hlače, nešto kao dimije, svijetloplave boje i top sa špageti-naramenicama. Svako jutro čeka nas isti švedski stol, jaja pripremljena na deset načina, svježe cijeđeni sokovi i voće koje nije sezonsko, ali lijepo izgleda. Moja obitelj i ja, sjedamo uvijek na isto mjesto u sredini restorana, između peciva i kave, s istim rasporedom sjedenja.

Odlazim po hrenovke i omlet, moja žena po zdravu kombinaciju zobenih pahuljica, amaranta, kvinoje i ostalog čudnovatog sjemenja za ptice, začinjenog agavinim sirupom i nezaobilaznim rižinim mlijekom.

– Kravlje mlijeko je za krave. Za telad – to je njezina teorija.

Zanimljive su te teorije koje od njezine vlastite, postaju naše, a onda i općeprihvatljive. Logikom stvari prestali smo kupovati mlijeko, a slijedom istog izbacili šećer, kikiriki uz gledanje televizije, sladoled i pohane šnicle. Za djecu je u ovakvim situacijama moja supruga popustljivija i pristaje na kompromis pa sad mažu debeli sloj eurokrema na kruh i smiju se crnim, umaljanim zubima, dok ja gledam u tvoja gola leđa, i onu kost ispod vrata koja jutros posebno primamljivo strši. U međuvremenu si okrenuta prema automatu sa soda - pićima i mislim: kako bi bilo da jednostavno ustanem i oglođem tu tvoju malu kost, ili makar potražim stol za nas dvoje, samo za nas dvoje, i nakon dvadeset godina doručkujem ko čovjek, u miru, s nekim zanimljivim, s nekim tko priča o običnim stvarima novim i drugačijim tonom, tko ne gleda kako žvačem i pritom je musav i prljav, nema svaki dan isti miris i ne razmišlja o tome kako da mi do kraja uništi život s još jednim nutricionističko-holističkim pravilom. Danas je taj dan, danas ću ti ponuditi da sjednem k tebi i pravim ti društvo, da doručkujemo zajedno, neka čeka, vještica neka čeka, baš me briga!

Ti nosiš svoj doručak, prolaziš pokraj našeg stola i sjedaš na mjesto ravno ispred nas. Povremeno popravljaš naramenicu koja ti svako toliko sklizne na obla ramena. Dobro si spavala, jučer si bila nekako tugaljiva, natečena, ali danas je to sasvim druga priča, kosa svezana u visoki konjski rep i evo te, žvačeš svoj pekmez od šipka na palačinkama i pijuckaš čaj.

Iza doručka dočekat će nas svježa posteljina i čisti ručnici, svakog u svojoj sobi, tako je to u hotelima, svedeni smo na troznamenkasti broj, traži se što bolja ponuda sa što raznovrsnijom kuhinjom i što više vrsta masaža, i mi ulazimo u te fine hotele, kao u kaveze za divlje svinje, jedemo kad jesmo i nismo gladni, jer se može, a oko nas, sve je bijelo i prokuhano, i pretvara se da počinje ispočetka. Ti si na prvom katu, vidio sam da si pritisnula taj broj neki dan u liftu, mi na trećem. Po položaju, vjerojatno smo bolje prošli jer je soba dalje od plaže i ne čuje se buka, sobe na prvom katu nisu obnavljali, i ti, mila moja, sada sjediš u jednoj od tih soba s lošom ventilacijom i pokojim žoharom, i vjerojatno ležiš i čitaš, ili gledaš televiziju i spremaš se za bazen.

Za ručkom si djelovala pomalo odsutno pa čak i kad smo se sreli na izlazu iz hotela, zgrabila si svoju čiuauau i nabila slamnati šešir dublje na čelo, i prošla pokraj mene kao da nas se sramiš, ali za time nije bilo potrebe, s tim si me svojim hirovitim ponašanjem malo zbunila. Rastužila pa čak i naljutila. Na trenutak mi se učinilo da si sve zaboravila, inatljivice jedna i da uopće ne gledaš prema meni i sinula mi je genijalna ideja. Zavest ću te. Zavest ću te vlastitom ženom. Za večerom sam je iznenadio kristalnim moet&chandonom, izvukao i približio joj stolicu, naručio dagnje i kamenice, točio njoj, pa sebi, njoj, njoj, sebi, i supruga se razdragana mojom neočekivanom gestom i postotkom alkohola od čega joj uši redovito pocrvene i po vratu izbiju pjegaste fleke, odjednom rascvala i počela pričati još više nego inače, a ja sam treptao i klimao glavom, čak sam je primio za ruke, potpuno usredotočen na njezinu priču i tvoju statičnu prisutnost u njoj. Ti si nastojala djelovati nesvjesna svega, draga, ali ja sam znao, znao sam da nas gledaš, promatraš nas i zavidiš nam. Za buffetom sam salatu pripremao s posebnom brižnošću, malo aceta balsamica, sol i papar taman koliko treba, zaliveno bučinim uljem – pritom priznajem sebično misleći osim tebe i na svoju prostatu i njezino zdravlje koje je sada moralo funkcionirati besprijekorno. Jer uskoro će se dogoditi nešto veliko!

Vještica se već pošteno nacvrcala i počela je s gradnjom kuće i drugih velikih planova, daljnjim putovanjima, sad smo već stanovali u vili s bazenom, i nakupio se pozamašan broj aktivnosti, a ja sam točio i točio, malo sebi, malo njoj i već mi se činilo da ti sjediš preko puta mene i čak su mi se svidjeli svi ti naši zajednički planovi.

Na povratku u sobu promašio sam kat i umjesto sobe 302, onako uspuhan i napaljen uletio u sobu kat niže, i zaključavši vrata za sobom zaletio se prema krevetu, king size bed i zamalo naguzio debelog Engleza koji je spavao okrenut leđima, u kupaćim gaćama, a njegov razdjeljak na stražnjici veselo me pozdravio. Odjednom se probudio i zbunjeno zatreptao prema meni i ja sam uhvatio zrak i izletio iz sobe jednako brzo kako sam i ušao, trčeći do trećeg kata, misleći da me tamo sigurno čekaš ti, i po drugi put se razočarao kad sam ugledao vješticu izvaljenu na krevetu, još obučenu. Hrkala je i pritom ispuštala neki čudan zvuk, kao kad odčepiš i začepiš odvod, o Bože zašto, zašto sam morao to vidjeti?

Uletio sam u WC, djeca su spavala u spojenoj sobi, na ekranu je upravo počinjao program za odrasle. Namjestio sam televizor tako da ga vidim u ogledalu i sad smo nas dvoje bili sami, napokon sami, u kupaonici, stajali smo bosi na hladnim pločicama, vidio sam te malo u ekranu, malo pokraj sebe, i morao sam se naprezati, užasno naprezati da ne ispustim kakav zvuk, uzdah ili da ne zacvilim, zureći u ogledalo i tebe u njemu.

Posljednjeg sam jutra odlučio dočekati te filmski, u predvorju hotela, naslonjen na šank na visokom stolcu hotelskog bara, s jednom nogom čvrsto na zemlji. Kofere sam ostavio u predvorju i čekao da se okupimo, očekujući tebe. Ti si se napokon pojavila, u društvu svoje prijateljice, ili ljubavnice, smijući se veselo, vaš dan bio je tek na početku, i protutnjala si pokraj mene i krenula prema liftu. I kad ste ušle unutra, a vrata lifta polako su klizila i ostavljala samo pukotinu kroz koju nije moglo proći više ništa, baš u tom trenutku, netom prije nego se praznina zatvorila, zagrlila si svoju prijateljicu i pogledala preko njezina ramena, ravno u mom smjeru, i nedostajali su samo milimetri, milisekunde, kunem se da su nedostajale samo mrvice da se odreknem svega i zaletim se prema vama i razvalim vrata i kažem ti da to nije u redu, da nikako nije u redu nakon svega što smo skupa prošli ovih dana i da izvoliš uzeti sve svoje stvari, i chiuauau i prijateljicu, naći ćemo već mjesta, samo da napokon, napokon, napokon nestanemo odavde.