Marta Džaja - U svakom selu ima jedna baba koja se ne da zajebavat ili Jagin svijet

Marta Džaja

 

Nastavnica ruskog jezika i književnosti i sociologije, a već dvije godine vodi svoj obrt za poučavanje M.art. Predsjednica je Udruge za promicanje urbane kulture ARLA. Studirala je u Zadru, Brnu i Moskvi, živjela posvuda od Strizivojne do Michigana. Radila je kao konobarica, sommelier, pizza-majstorica, prodavačica, nastavnica, voditeljica projekata. Trenutačno, napokon, radi u području kulture i obrazovanja. Bavi se podučavanjem pretežito u spektru neformalnih obrazovnih metoda i organizacijom kulturnih javnih događanja (koncerti, festivali, književne promocije). Živi u Đakovu, čita, piše, obrađuje vrt, prevodi, grli svojeg psa i mačku, uči, promišlja i izmišlja. Najčešće je u knjigama i krošnjama, voli podučavati ruski jezik i učiti s djecom kako voljeti planet. Poeziju je dosad objavila u časopisima Zadarska Smotra, Nova Istra, Poezija, Tema, na internetskim portalima Strane, Čovjek-časopis, nomad.ba te u zbornicima Tragovi u snijegu: Sjeme za budućnost i Susret riječi.

 

U svakom selu ima jedna baba koja se ne da zajebavat ili Jagin svijet

 

Večera

Bilo je skoro deset, vatra je dogorijevala. Jagoda je provela večer na dvorištu, popila čokančić rakije i na vatri ispekla nekoliko krumpira. Sjedila je i promatrala plavičaste plamičke i užarene komadiće bagrema, stopalima se oslanjajući na vruće cigle oko vatre. Zijevnula je i napipala pokraj klupe kanister pa izlila malo vode na vrući pepeo. Ostatak je popila, a nekoliko joj je kapljica kliznulo niz bradu. Premorio ju je radni dan, već treći dan sele fond u novi dio zgrade, ali neće se žaliti, godinama je čekala da izađu iz pljesnivih zidova i pretrpanih polica. Ne samo da više neće udisati vlagu i da im knjige neće propadati, ona će napokon raditi na pultu na osunčanoj strani prostorije – o tome je sanjala svakog sivog sata u onoj derutnoj rupi.

Kad se zadnji dim vinuo, već je bila pred vratima kuće, iza nje je hodao Maks. Začuje traktor, susjed Franjo se vraća iz polja. U brujanju traktora razabere - Jago, sine, jel' ti ne bi bilo ljepše uz svog čovika leć. Nego s tim psetom, sama ki panj. Biće pustiš ga i u postelju. Dico draga.

   -   Laku noć, čika Franjo! - viknula je Jagoda pogladivši Maksa po leđima i njih dvoje nestanu iza vrata.

Doručak

   -   Jagoo! Jagodaa! – na seoskoj je crkvi otkucalo sedam sati kad je Jagoda začula Franju.
   -   Ne čujem vas, zalivam! – viknula je nadglašavajući mlaz vode iz crijeva.
   -   Čuj, mala, da ti čika Franjo kaže nešta. – svojim šepesavim korakom približavao se ogradi.
   -   Reko’, ne čujem vas, polivam krompir! – vikne ona još jednom, praveći se da ga ne čuje.
   -   A ma vidim juče’ opet skupljaš otkos, neka to micat sine, pušti nek stoji. - Franjo nastavi.

Jagoda ode do slavine i ugasi vodu. – Šta je bilo komšo? Di gori?

   -   Reko' kud skupljaš onu travu, gledo sam ja jučer kako skupljaš i viko sam ti s prozora, al ništa ti, biće nisi čula.
   -   Čika Franjo, treba mi otkos za malčiranje, moram skupit’. – objasni Jagoda pa opet upali vodu. - Hvala na savjetu! – dovikne i nastavi s poslom.

Franjo ostane gledati prema njezinu vrtu odmahujući glavom u znak negodovanja. Podboči rukom desni kuk pa krene preko u njivu. Jagoda požuri u kuću gdje je cvrčio ručak, osjeti miris dinstanog luka i zakrulji joj u želucu. Najzad je u maglici slatke paprike, to ju umiri. Izvadi tanjur i sjeti se - salata. Krene u vrt pa ugleda Franju kako se vraća sa zdjelom u rukama.

   -   Sinko, evo jabuka, ako ćeš peć štrudlu. I da ti čika Franjo kaže, znam ja da ti voliš sve te male beštije, al' nemoš radit bašču bez špricanja. Doneću ja iza ručka špricu pa ćemo skupa proć po gredicama.
   -   Čika Franjo, ne koristim nikakve otrove. Rekla sam vam već. – Odgovori Jagoda i ubere od svake mlade putarice po jedan vanjski list.
   -   A ma ženska glavo, eno j' opet. Tvrdoglava si ko i mater ti. Ala naša Cvita, laka joj zemlja. I šta ne ubereš cilu glavicu nego po list? E ljudi.

Jagoda je čučila u tišini i skidala list s posljednje glavice. Podižući se prema gore, iščupala je dva-tri izdanka ambrozije i bacila na hrpu.

   -   Mara će danas spremat kokoš s mlincima, možeš s nami jest ako oćeš.
   -   Neka, znate da ja ne jedem meso. Ja već pristavila sataraš.
   -   E pa zato i jesi tako oslabila, morala bi malo mesa.

Franjo nije odustajao. Promatrao je njezine gredice, pa opet reče:

   -   To bi ti ja samo malo poškropio, neće se ni poznat’. Mislim, ne moraš, nije na meni, al' neće ti ništa od krompira ostat, to će ti sve zlatica potamanit. I eno ga na, imaš puža u salati.
   -   Neka ga. Izgoriće mi sataraš, ajte čika Franjo. - Jagoda sa salatom u naručju požuri prema kući.

Kad je prošle godine kupila kućicu i komad zemlje tik do šume, malo dalje od obiteljskog imanja, mislila je da je korak bliže samoći u kojoj toliko uživa. Neće morati iz sela, disat’ će isti zrak, Maks će i dalje imati gdje trčati, vinova loza ovdje raste sjajno, neće slušati tuđa pametovanja, neće joj nitko krojiti raspored ili govoriti što da radi. Susjedi su se doimali tihima i nenametljivima.

Voljela je slobodne dane, parila bi lice nad kuhanom blitvom, žvakala ciklu ušuškana u šuške češnjaka, u kuhinji sunčanoj od kurkume. Voljela je izgubiti dodir s ostatkom svijeta, istovremeno doći sebi u posjet, vježbati tankoćutnost, plesati bosa, razgledavati kumuluse. Hodala bi s Maksom do šume, a onda bi tamo usporila, zastala ispod johe i naprosto postojala. Šumu je uvijek pozdravljala stihovima Becky Hamsley. Kad bi se vratila u svoje dvorište, naložila bi vatru i prepustila se pucketanju – gledala je kako iz ognja lete Domaći. Znala je organizirati vrijeme, osvojiti ga ili mu se prepustiti i ući u sadašnji trenutak, imala je vještinu koju su toliki nastojali objasniti, pišući knjige, snimajući podcaste, čitajući Tollea. Prijepodne se provlačila između polica s knjigama, popodne između gredica povrća, ali u Jagin bi se svijet kao krpelji uvlačili naporni dušebrižnici. Svakoga dana stizali su savjeti i zabijali se u nju kao čavlići. Nije mogla shvatiti kako je nekome zanimljivije baviti se tuđim životom više nego svojim. Mnogo toga o ljudima nije razumjela.

Ručak

Jagoda je nagrabila punu zdjelu sataraša i pustila da se hladi. Dok se dizao dim iz crvene kaše, žvakala je hrskavu putericu, a kad je zvučnik propustio glas Nicka Drakea, ona je punih usta zapjevala.

I was born to love no one / No one to love me / Only the wind in the long green grass

Žmirila je i sad šuteći gledala prema svom vrtu u dnu dvorišta, Nick je pjevao umjesto nje.

I was made to love magic / All its wonder to know / But you all lost that magic / Many, many years ago…

Kad ju je prekinuo prodorni glas tete Mare.

   -   Dušo, jesi pekla štrudlu? Jelda su dobre jabuke, nisu kisele.
   -   Isuse, jeste me uplašili. Nisam teta Maro, hvala vam, ne da mi se danas. Idem sad s Maksom u šumu pa ću do groblja.
   -   O dušo moja, ja već 30 godina nisam preskočila kolač nediljom. Ko oće uvik nađe vremena, jel tako mila. Makar supitu ili uštipke… Kad se vratiš ako budeš peć, nemoj zaboravit cimeta stavit.

Jagoda je kimnula glavom i nestala iza kuće. Mara ostane stajati u dvorištu prateći Jagodu zbunjenim pogledom.

   -   Bože svašta. - kaže si u bradu pa dovikne - Jago sine, sigurno nećeš jedan batak, spremala sam kokoš. Još je vruća.

Jagoda se već vraćala noseći u rukama zdjelu jabuka. Gledala je ravno ispred sebe i ignorirala Marin glas. Izašla je do kanala i najprije jednu po jednu, onda kako je stigla – grabila je jabuke i bacala ih silovito preko ograde. Jabuke bi se odskočivši o beton raspuknule, prštale su ulicom, letjele po asfaltu i upadale u kanal kraj kuće. Onda se vratila unutra, iz ormarića uzela pakiranje cejlonskog cimeta i stala posred rascopanih jabuka. Razbacivala je narančastu maglicu po ulici.

   -   A ma evo vam štrudla, jebala vas štrudla, i jabuke i moja bašča! Jebala vas pečena kokoš i moja nedjelja bez cimeta! To je moje sijeno i moja zlatica i moji puži, i ne moram mesa, aaaa jebite se čika Franjo! – Susjedi su se krstili, Jagoda se pretvorila u oganj. Iskrila je ulicom, psovala, onda je prešla cestu i krenula preko polja prema johama.

Večera

Nebo liči na zajapurene Jagodine obraze. Noć dogorijeva i spušta se na polje laka kao pepeo. Jagoda hoda prema svojoj majci. U glavi joj se roje misli, lete jabuke, miješaju se s psovkama i stvaraju gusti talog koji kao da ju usporava. Jagoda sitnim korakom jezdi prema groblju i plače. - Jebeš mi sve, pa oni su je i ubili. - napokon artikulira misao i tuga se iznova pretvori u bijes.

Kad je stigla do kapije seoskog groblja, koračala je odlučnije i djelovala visoko poput obližnjih jablanova, čvrsta kao kamen na majčinu grobu. Došavši do starog dijela groblja, Jagoda se umirila, neće ići mami uplakana. Udahne nekoliko puta i priđe grobu. Po običaju počne recitirati pjesmu, onda ipak zastane. Sjedne na hladnu zemlju i krene premetati majčin grob među prstima.

   -   To su bili oni, mama. Svaki onaj jebeni Đuro koji ti je solio pamet, svaki Mato koji te podjebavo s ceste, svaka tupa šutnja starog na tvoje suze, svaki didin udarac šakom o stol, svako zabadanje nosa u tvoje odluke, svaka ona Anka i Kata dobrih namjera i pregača punih savjeta. Sva njihova suvišna pitanja i odgovori koji ti nisu davali šansu. Mama, to su bili oni. - Jagoda je sad već jecala. - Jedno po jedno lijepili su se kao čičci na tvoja pluća, lijegali su na tvoja ramena, a onda naricali nad tvojom sudbinom “O jadna naša Cvita, ko bi reko, rak je beštija, šteta, šteta”. - Kurac rak, to su bili oni.

Povremeno bi joj neka izgovorena riječ zastala u uhu, zvučala si je strano, ali tijelo joj je polako postajalo prozračnije, misli jasnije. Dugo u noć Jagoda je sjedila na majčinom grobu, dopustila je tišini da joj umiri disanje, otvorila se mraku - neka uđe u sve pore njezina bića. U jednoj noći nježna je Jagoda izrasla u Schmidtovu brezu.

Doručak

Ujutro je ustala ranije nego obično i još snena otišla u šupu. Uzela je čekić i koliće za paradajz. Na staroj iverici nožem je izrezbarila jedno debelo sočno ODJEBITE, s kredenca uzela nekoliko čavlića i prikucala ju na koliće. Iznijela je znak pred kuću i nabila ga u zemlju, a potom skinula majicu i legla na meku travu pod orahom.