Gastronomija

Samobor ima dvije važne gastronomske tradicije – mora se ponuditi nešto domaće i tanjur mora biti prepun. Gurmani su već odavno prepoznali Samobor i znaju što ih očekuje. Nepretenciozno, autohtono, ukusno, začinjeno dobrom atmosferom.

Kao ni u bilo čemu drugom, Samobor nikad nije bio zatvoren za dobre utjecaje. Od Nijemaca se naučilo nešto, od Francuza nešto drugo, bečka škola je pak donjela nešto treće, Mađari četvrto i danas se Samobor može pohvaliti izuzetno bogatim i raznolikim rasponom gastro ponude – češnofka, samoborska salama, muštarda, bermet, gljive, pastrva, samoborski kotlet, kotlovina, „Rudarska greblica“ – zaštićena oznaka zemljopisnog podrijetla (ZOZP), krafna, kremšnita. Pa uz to sarma, štrukli, fileki, buncek sa zeljem, krvavice, srna, vepar, šnenokle, cvečn knedle – a to je samo tradicijski dio ponude!

Bilo da posjetite restoran, krčmu ili seosko obiteljsko gospodarstvo, vjerojatnost da ćete se najesti dobro i do sita u Samoboru jako je velika. A poklopi li se i domaći štimung, na kraju ćete i pjevati s vlasnikom i osobljem.

Samoborski bermet i muštarda

Samoborski bermet i muštarda već stoljećima vežu se uz Samobor. Bermet kao profinjeni aperitiv neizostavan je kao početak slijeda ili kako piće za opuštanje u dobrom društvu, a iako se sastojci manje-više znaju, način pripreme specifičan je za svaku obitelj koja ga proizvodi pa tako samoborski bermeti variraju po gorčini odnosno slatkoći. Proizvodi se od crvenog vina i odabranih sastojaka voća i trava.

Tradicionalna je i proizvodnja muštarde. Radi se od sjemena gorušice, uz dodatak slatkog mošta i ostalih sastojaka te nastaje pikantni čvrsti umak, koji se može koristiti uz govedinu, kobasice i češnofke.

Samoborska salama i češnofka

Spoj recepture, koja se generacijama dorađivala po kletima, i suvremenih metoda proizvodnje omogućio je Samoborskoj salami i češnofki put do stolova današnjih gurmana. Salama je blagog okusa uz vrlo malo ljutine, a birati možete između profesionalnih proizvođača koji imaju propisanu recepturu jer je Samoborska salama zaštićena kao robna marka ili ćete probati salamu po recepturi naših starih iz domaće radinosti jer brojne obitelji i dalje rade salame, između ostalog, i kako bi se okušale na Samoborskoj salamijadi.

Češnofka je “mlađa sestra” Samoborske salame koja svoj put do općeg priznanja također traži kroz godišnji festival u Samoboru, a svoje manje dimenzije nadoknađuje koncentriranijim okusom. Članovi Udruge Samoborska češnofka koja okuplja renomirane proizvođače sa samoborskog područja uspjeli su u naumu da zaštite još jedan tradicijski samoborski proizvod – Samoborsku češnofku. Potvrda i rješenje Ministarstva poljoprivrede o prijelaznoj nacionalnoj zaštiti, odnosno o zaštiti zemljopisnog podrijetla Samoborske češnofke predstavljaju značajan iskorak u brendiranju još jedne domaće autohtone delicije.

Ovo je još jedan od vrhunskih proizvoda našega kraja, onaj koji pronosi dobar glas o Samoboru već više od stoljeća, što ga čini sve privlačnijim turističkim i gastronomskim odredištem.

Juha od gljiva

Samoborske šume prava su riznica za gljivare, a iskusni znalci vrlo dobro znaju lokacije gdje one najbolje uspijevaju. Gurmani pak znaju da je svježa, domaća namirnica, koja je od kuhinje i stola udaljena ni par sto metara, idealna kombinacija. Stoga, nije nikakvo čudo što su se jela s gljivama našla u jelovnicima ovdašnjih restorana, a u toj ponudi izdvajaju se juhe od vrganja, bukovača te ostalih vrsta gljiva.

Juha pripremljena od svježe ubranih gljiva, kao i ona od mljevenih i sušenih, ima posebnu čar i aromu te poslovni i obiteljski ručak rijetko kada prođe bez ovog finog toplog predjela.

Samoborska kremšnita

Kraljica svih kolača, tako joj tepamo u Samoboru. Toliko je već tekstova napisano o samoborskim kremšnitama, opjevane su i u pjesmama pa se čini kako se više nema što dodati. Sigurno jedan od simbola i prva asocijacija na Samobor u Hrvatskoj i izvan nje.

Prema rješenju Ministarstva kulture i medija od 18. siječnja 2021., tradicionalna Samoborska kremšnita, prenošenje umijeća, praksi i tradicije slastičarskog obrta, dobila je status nematerijalnog kulturnog dobra i bit će upisana u Registar zaštićenih kulturnih dobara Republike Hrvatske. Kako se navodi u obrazloženju Ministarstva, ova slastica od lisnatog tijesta i kreme od tučenih jaja, poznata je pod raznim nazivima i inačicama na području srednjeeuropskih i mediteranskih zemalja, a jedna od najpoznatijih u Hrvatskoj je upravo samoborska.

Originalan recept osmislio je 1920-ih godina slastičar Đuro Lukačić, koji ih je pripremao sve do 1966., nakon čega je pomagao u njihovoj izradi. Dvije slastičarke, Višnja Vukmanović i Branka Žganjer originalan su recept i znanje prenijele u Kavanu Livadić i slastičarnicu U prolazu, koji su i nositelji nematerijalnog kulturnog dobra. Tradicija izrade samoborske kremšnite njeguje se u ovim slastičarnicama i dan danas, tako da u ovoj pjenastoj slastici uživaju brojni posjetitelji, gosti, turisti, izletnici i planinari...

Slastica je to zbog koje svi uvijek rado dolaze i gotovo je nezamislivo da netko posjeti Samobor i ne proba finu laganu žućkastu kremu između prhkog lisnatog tijesta. Zbog nje se čeka i u redu. Nosi se doma kao suvenir iz Samobora pa makar se i ohladila putem. Postoji nekoliko recepata za ovaj kolač, ali samoborska kremšnita je jedinstvena zbog svoje pripreme, ali samoborskog i ambijenta u kojem u njoj treba uživati.

Samoborska fašnička krafna

Prva asocijacija na Samobor za mnoge je Fašnik, tradicionalna pokladna manifestacija, a prva gastro asocijacija na Fašnik za većinu su samoborske krafne. Kao stalan slatki pratitelj zimskih dana i pokladnih svečanosti, samoborska krafna je kolač od dizanog tijesta prženog u ulju, po želji punjen pekmezom ili čokoladom te prekriven šećerom u prahu. Ono što ovu jednostavnu recepturu u samoborskom slučaju čini različitom od ostalih vrsta krafni je ambijent u kojem je se konzumira – probati fašničku krafnu u Samoboru, pod maskom i u dobrom društvu fašničkih likova i veselih domaćina, poseban je doživljaj. Onaj koji stvara asocijacije.

"Rudarska greblica" (ZOZP)

„Rudarska greblica“ (ZOZP) je ogledni primjer za proizvod kako od nečeg jednostavnog, što se nekad vezalo uz siromašne rudare, stvoriti nešto ukusno i kompleksno. Priprema ovoga kolača veže se uz povijest rudarstva u Rudama jer je to bio uobičajeni obrok za rudare, a s vremenom je prerastao u slani kolač nazvan po tradicijskom drvenom alatu greblici.

„Rudarska greblica” (ZOZP) je proizvod dobiven od pečenog, ručno valjanog, tankog tijesta te punjen nadjevom od svježeg kravljeg sira. U svježi kravlji sir mogu se dodati mljeveni orasi, špinat, blitva, kopriva, poriluk, metvica i naribana žuta mrkva. Nakon pečenja reže se na komade pravokutnog oblika čija visina ne prelazi 2,5 cm. Vanjska tekstura je mekane konzistencije, a unutrašnjost je sočna i kremasta te se pri konzumiranju topi u ustima. Kora je tamnožute do zlatne boje. Okus na nepcima ostavlja slani okus uz aromu na kravlji sir. Može se konzumirati već nekoliko minuta nakon što je pečena. Idealno ju je probati na Danima Rudarske greblice, manifestaciji koja joj je posvećena.

Ministarstvo kulture 2007. upisalo je „Rudarsku greblicu“ (ZOZP) u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske.

Temeljem Provedbene Uredbe Komisije (EU) 2021/126 оd 28. siječnja 2021. Europska komisija donijela je Uredbu kojom je naziv „Rudarska greblica” upisan je u registar zaštićenih oznaka izvornosti i zaštićenih oznaka zemljopisnog podrijetla. Ovime „Rudarska greblica“ (ZOZP) postaje 29. hrvatski proizvod zaštićenog naziva u Europskoj uniji te prvi zaštićeni gastronomski proizvod u Zagrebačkoj županiji.

Zaštita naziva proizvoda „Rudarska greblica” (ZOZP) temelji se na ugledu, tradiciji proizvodnje i vještini njegove pripreme koja se prenose s generacije na generaciju.

„Rudarska greblica“ (ZOZP) zahvaljujući zaštiti sada uživa svoj ugled na području cijele Europske Unije ali može se proizvoditi isključivo u Rudama i okolnim selima.

Način pripreme, receptura te konačni izgled moraju biti u skladu s propisanim i zaštićenim pravilima Specifikacijom proizvoda koja je objavljena na stranicama Ministarstva poljoprivrede i Europske komisije.

„Rudarska greblica“ (ZOZP) je kupcima dostupna u Pekarnici Nikl u Rudama i Samoboru te u Zagrebu u određenim specijaliziranim trgovinama zdravom i domaćom hranom. Obzirom da je Pekarnica Nikl jedini certificirani proizvođač „Rudarske greblice“ (ZOZP), kupac će proizvod zaštićenog naziva prepoznati po simbolu za zaštićenu oznaku zemljopisnog podrijetla koji je jedinstven za cijelo područje Europske unije i koji mora biti istaknut na deklaraciji proizvoda ili na samom pakiranju.

Mnoge su prednosti ove zaštite naziva proizvoda. Proizvod čiji je naziv zaštićen oznakom zemljopisnog podrijetla donosi višestruke koristi za zemljopisno područje uz koje se zaštita veže, a to je stvaranje identiteta mjesta te njegove prepoznatljivosti, čime se pridonosi ruralnom razvoju te se, što je vrlo važno istaknuti, obogaćuje turistička ponuda mjesta i grada.

Pastrva

Gdje ima bistrih potoka, ima i pastrve, a samoborski kraj obiluje ovom potočnom poslasticom, čemu svjedoči i staro lokalno ime za pastrvu - bistranjga. Iz potoka Gradne i lokalnih uzgajališta na stolove samoborskih restorana potočna pastva već generacijama dolazi u različitim varijantama, od kojih je svaka podjednako zahvalna za kušanje.

Vlasnici restorana s ponosom će istaknuti kako je upravo njihov recept najbolji pa se ponekad čini da je broj pastrva u potocima jednak različitim načinima njene pripreme. Zato, naručili pastrvu na žaru, dimljenu, kuhanu ili paniranu u kukuruznom brašnu, sigurno nećete pogriješiti – Samobor je grad vrhunske pastrve.

Samoborski kotlet

Postoje različiti recepti i načini pripreme kotleta, ali samoborski kotlet razlikuje se po jednom važnom detalju - tradicionalnom umaku od češnjaka. U odnosu na prijašnja vremena pripremanje kotleta ponešto se promijenilo, ali prepoznatljivost je ostala upravo zahvaljujući umaku. Kao i kod ostalih specijaliteta, receptura se brižljivo čuva u samoborskim restoranima, a šefovi kuhinje razlikuju se po detaljima oko pripreme mesa i čuvanja njegovih sokova. No, krajnji rezultat je jelo kojem je teško odoljeti i zbog kojeg se dolazi na objede u Samobor i njegovu okolicu.

Samoborska kotlovina

Priprema ovog jela mali je spektakl boja i mirisa, a majstora kotlovine često će prekinuti uvijek nestrpljivi "gladuši“ kako bi umakanjem komadića kruha u umak u kojem se krčka meso "provjerili“ kad će biti gotova. Kao tradicionalni pratitelj samoborskih sajmova, prijateljskih okupljanja i proštenja, prizor velikog metalnog tanjura u kojem se prvo peku pa kuhaju različiti komadi mesa, kobasa i povrća, jedna je od tipičnih slika, osobito subotom na Samoborskom sajmištu.