Ferdo Livadić

Ferdinand Wiesner bio je u naponu mladenačke snage kad je morao odlučiti hoće li nastaviti studirati po Austriji ili će doći u Samobor preuzeti svoje imanje u centru grada. Dolasku u Samobor navodno je presudio jedan ljubavni brodolom, što se na kraju pokazalo odličnim odaibirom i za Ferdu i za Samobor. Wiesner se srodio s novim zavičajem, prihvatio rodoljubne ideje i pohrvatio svoje njemačko prezime u Livadić te svojim djelovanjem pridonio kulturnom uzdizanju samoborskog kraja.

U svome dvorcu Livadić je ugošćavao istaknute predstavnike Ilirskoga pokreta. Njegovi stalni gosti bili su Ljudevit Gaj, Ljudevit Vukotinović, Dragutin Rakovac, Petar Preradović, Stanko Vraz, Vatroslav Lisinski i mnogi drugi.

Iako bavio vođenjem imanja, a u nekoliko navrata je bio I gradski načelnik, prva Livadećeva ljubav bila je glazba. Posjećivali su ga mnogi strani umjetnici, a njegov gost bio je i slavni Franz Liszt za svoga posjeta Zagrebu 1846., pa je (navodno) i svirao na Livadićevom glasoviru.

Ferdo Livadić ostavio je iza sebe opus od preko 250 skladbi, a najpoznatiji je Nocturno u fis-molu iz 1822. god., koji spada među najranije primjere nokturna u klavirskoj literaturi, a bio je posvećen Livadićevoj muzi Mariji pl. Hotković. U nacionalnoj memoriji upamćen je ponajviše kao suautor budnice Još Hrvatska nij' propala, a Samoborci su mu zahvalni što u njegovom nekadašnjem domu danas djeluje Samoborski muzej ispred kojeg se nalazi njegova bista.