Tea Sertić Rogić - Kuće od soli

Tea Sertić Rogić

Rođena u Zagrebu 1988., gdje i danas živi, radi, piše...

Magistra sociologije i prvostupnica komunikologije. Radi u području neprofitnog marketinga gdje se, među ostalim, bavi copywritingom. Čitanje je odmalena njezina omiljena aktivnost, igra koja je odvodi u daleke zemlje, otkriva nove svjetove, nudi pustolovinu ili bijeg kada zatreba. Danas se igra i pisanjem kratkih priča koje su uglavnom inspirirane slikama svakodnevice, iako je kao čitatelj veliki zaljubljenik u fantasy žanr.
U Centru za kreativno pisanje završila radionicu proze, nakon čega, sa svojim kratkim pričama, sudjeluje u više književnih natječaja, a neke od njezinih priča bivaju i objavljene. Zamišlja pisanje romana kao jednu od svojih idućih pustolovina.

 

Kuće od soli

Živimo u kućama od soli. Mora su presušila i sve što je ostalo gola je sol.

Vodu unosimo u tijelo tek u kapima. Kad je jako tiho, gotovo da možeš čuti kožu na licu kako puca ako napraviš grimasu.

Sunce prejako žari pa danju ne izlazimo. Jedini je izvor energije.

Kad se krene mračiti Jozo me ponudi staklenkom kave. Svatko ima svoju. Mirišemo samljevena zrna. Miris pokreće sjećanje, zažmiriš i gledaš ga kao film.

Sve manje stvari iz novog svijeta miriše. Posvuda sol i sunce, nema rasta. Trguje se mirisima iz starog svijeta i sjećanjima. Plaćamo ih kapima vode.

Ljudi umiru zbog sjećanja. Kad ona presuše, ljudi se ugase.

Staklenke je Jozo kupio od putnika. Uz njih nam je dao i komadić svog sjećanja.

Vozio je autocestom umoran, u crvenoj Fiesti koju su netom kupili na kredit. Žena mu je rađala u Zagrebu, baš taj dan morao je u Brtoniglu u vinograd. Bio je početak rujna. Sunce, mekano i kasno ljetno, milovalo je zemlju, plodove koji su dozrijevali. Predugo se zadržao. Sad mu se već mutio vid dok je jurio lijevom trakom. Silno je htio biti tamo kad stigne njegov sin prvijenac. Nazvat će ga Maro. Posegnuo je u pretinac za kapima za oči. Postao je prestar za leće. Ponadao se da nije prestar za dijete. Nehotice je okrenuo volan udesno, zatrubio je auto u mrtvom kutu. Morao je negdje stati i umiti se. Brzo se predomislio i nastavio škiljiti. Njegova žena i njegov Maro čekaju ga. Upalila se lampica za gorivo pa je sad morao stati. Točio je iz pumpe nespretno. Prišao mu je neki čovjek, pitao ga je li sve u redu pa mu je odgovorio da se žuri jer će dobiti sina. Kad je to rekao naglas, nutrinu mu je ispunila toplina. Kao da ga sunce iz Brtonigle prati, sakrilo mu se u trbuh. I ono želi pozdraviti Maru. Dok je na blagajni davao novac, čovjek mu je donio šalicu tople, crne kave. Rekao je da kuća časti jer će postati tata i da dalje vozi oprezno. Oči su mu zasuzile, više nije trebao kapi. Postat će tata. Prebacio se u desnu traku i vozio sporije. Već se spuštao mrak, treba se čuvati jer njegova ga obitelj treba u godinama koje dolaze, ne samo večeras. Miris kave, novog početka, nevinosti i uzbuđenja ispunio je njihovu crvenu Fiestu. Niti jedna kava do tada nije tako dobro mirisala.

Jeste dočekali svoga Maru? Odgovorio mi je da se ne sjeća i ostao tupo gledati u sol pod nogama. Sve dok mu Jozo nije dao kapi vode za zrna kave. Dao je jednu više. Za sjećanje.

Putnici poput njega koriste ih za prodaju. Ne zna se jesu li stvarna, njihova ili tuđa. Dovoljno je da te vrate u stari svijet, u život u bojama. Ako su dovoljno dobre, priče se prodaju pod sjećanja. Ali ništa bez mirisa.

Gdje si, Jozo?

Kod mame. Fredo mi leži pod nogama, mamin stan ispunio je vonj. Pokvarena hrana u frižideru i vlaga na zidovima. Ali ne smeta. Moja majka, moja Neva, još se može ustat i skuhat pravu tursku na masnom šparhetu. Omotana je toplom vestom oko pasa, kaže puše joj kroz kosti. Ispod prozora čuju se kuckanje čaša i pjesma. Mora da je danas Sveta Ana, srpanj. Mama više ne ide van. Ne čuje dobro pa ju je sramota pred ljudima kad ne razumije šta je pitaju. Na tren mi dođe žao starice. I zbog vlage i zbog kosti. I njenih godina. Ali kad naspe tamnu kavu u šalicu preda mnom, gust miris ispuni nam nosnice. Onda možemo da šutimo ili da Neva priča, a ja je slušam. Još je živa, još znade skuhat kavu kao nekad tati. Hvala ti, Bože, na mom životu!

Onda kaže da mu nekad fali zaplakati. Kao u starom svijetu kad je vode bilo i za proliti. Hvala ti, Bože, da Neva nije dočekala ovaj novi svijet. Gdje si, Mande, ti? Šta vidiš?

Primičem staklenku sve bliže nosu, no ništa se ne događa. Nema niti filma niti slike. Jozo, sjećaš li se ti neke pjesme? Gleda me i ništa ne odgovara. Treba čuvati snagu, čak i da ima melodiju.

Mande, ispričaj mi o svom sjećanju.

Udahnem koliko mi tijelo da. Zrnca kave uđu mi u nos. Guši me jer nemam sline da ih pošaljem niže u tijelo. Suho je i ne zna što je okus. Nema sjećanja.

Slušaj me, Mande. Ovako si mi ispričala. Išla si doktoru na kontrolu. Velika zelena zgrada, do nje prolaziš parkom. U njem sjede ovi šta su iz bolničkih soba u ogrtačima izašli vanka zapalit. Mirišeš dim njihovih cigara. Sve ti je to bilo mrsko kad si se išla liječit. A najviše one malešne, plastične čaše za kavu i čaj iz automata. Pio je iz njih tvoj stari kad bi ti dolazio u posjet. Uzimao bi jednu za drugom jer ne bi znao šta drugo s rukama. Bilo ti je teško gledat ga takvog. Cijeli stisnut, siv i zabrinut. Pila si i ti iz njih, da mu praviš društvo. Da praviš privid da je sve u redu i da nema brige. Ozdravit ćeš. Poslije bi cijelu noć u ustima imala okus espressa iz plastike, gorak kao tuga šta ti je zapinjala u grlu. Držala si je tamo da ne zaplačeš pred starim. Da ne zaplačeš zbog toga šta je stari tužan, razumiješ? Onda je bilo gotovo. Išla si doktoru na kontrolu. Dobila si nalaz i pisalo je da je liječenje završilo, nastupila je remisija. Bila si sama. Gdje sam ja bio, Mande? Spustila si se vanka iz zgrade, ali onda u jedan tren vratila unutra do automata i uzela produženi espresso. Zamirisao ti je kao sloboda – nekad kad mi pričaš kažeš „kao nada“ – i kao dobra vijest za starog. Uživala si u svakom gutljaju, pucketanju plastične čaše. Pekla ti je ruke koliko je kava u njoj bila vruća. Ali nije te bilo briga. Nasmiješila si se, otpila zadnji gutljaj i izašla na sunce. Zdrava si. Stari će bit sretan. Sjećaš li se sada, Mande?

Ne sjećam se. Gotovo sva su moja sjećanja presušila. Mirisi više ne pomažu. Uskoro će se moje tijelo ugasiti i postati zrnca. Jozo to zna. Bojim se da i njih ne pospremi u staklenku.

Sunce je zašlo pa ćemo vani protegnuti noge. Držim Jozu pod ruku. Stojimo na soli, gledamo u nebo. Isto je kao i oduvijek. Bio stari svijet ili novi, zvijezde jednako sjaje. I ja ću k njima. Ne bojim se. Kažem i ja hvala ti, Bože, na mom životu. Što sam živjela u starom svijetu. Što sam živjela.

Bilo nam je lijepo, nije li, Jozo?

Bilo je teško i bilo je lijepo. I sad nam je lijepo dok gledamo u nebo.

Je, lijepo nam je.

Onda zapjeva. Sjetio se pjesme.