Domagoj Knežević - Kiša

Domagoj Knežević

Rođen 1980. u Brežicama, u duši i srcu pravi Samoborac. Oženjen, ponosni otac triju kćeri. U Zagrebu završio srednju školu pa potom Fakultet političkih znanosti.

Posljednjih dvadesetak godina rastrgan između turizma i novinarstva. Osim posla u turističkoj agenciji i vođenja turističkih grupa po Europi dobar dio svog radnog vijeka proveo i po raznim medijima – uglavnom na radiju (Radio Samobor, Radio Sveta Nedjelja) gdje je kao voditelj i glazbeni urednik radio u jutarnjem programu.

Pisanjem se ozbiljnije počeo baviti prošle godine kada je aktivirao vlastitu internetsku stranicu www.takeabreak.com.hr gdje kroz kolumne progovara o raznim životnim temama u kojima se svatko može pronaći. Njegovi tekstovi mogu se svakog ponedjeljka čitati i na Blogbuster/24 sata.

Kratka priča s kojom se predstavio na ovogodišnjem natječaju Pišem ti priču njegov je prvi izlet u ovu književnu formu.

 

KIŠA

Nije sa stopostotnom sigurnošću sam u svojoj glavi mogao potvrditi je li glasniji zvuk tuša ili kiše koja pada već danima bez prestanka. Svaka kap koju čuje kako udara u krovni prozor kao da udara i njega samog.

Podmuklo. Ravno u pleksus. Nemoguće je, ali osjeća tu imaginarnu oštru bol koja se polako širi prema gore, pritišće mu pluća i ne daje mu disati. Povremeno gubi dah, ali možda i bolje da se uguši od bola, jer ionako više ništa nema smisla. Do nedavno je smisao i postojao, a sada ga više nema.

Smisao, tu novootkrivenu ljepotu življenja, tu novu radost koja je trajala posljednje tri godine je isprala kiša. Isprala u roku od par minuta kao što ljetni pljusak u vlažno, sparno i teško poslijepodne ispere kredom nacrtanu školicu ispred zgrade po kojoj djeca više ne skaču.

Nema više školice, nema više djece, nema više smisla. Samo kiša.

Neka ova kiša odnese sve i nikad ga više ne vrati. I kuću i njega i psa i stvari. Sve.

Ta prokleta kiša padala je i tog prošlog utorka. I utorak prije prošlog utorka. I još uvijek nije prestala padati. U jednom trenu pomislio je kako je vrijeme stalo, kako je zaglibio u Macondu i kako će kiša još godinama padati.

Proklet bio Gabriel Garcia Marquez.

U sebi je znao da kiša ne može vječno padati i kako jednom mora prestati, ali isto tako je znao da ga očekuje samoća i upravo taj strah od samoće je nešto što ga je proganjalo kako u kišnim danima, tako i u kišnim noćima. Strah od samoće bili su sada demoni koji su ga proganjali i budili iz sna. I kiša. Neprestana kiša.

Posljednjih nekoliko noći demoni su bili glasniji nego inače, a san je bio nešto što mu je kronično nedostajalo. Od prošlog utorka nije spavao, tijekom noći se znao probuditi, izaći na balkon i neutješno plakati. Njegovi jecaji i zatomljeni krikovi stopili su se grmljavinom, vjetrom i kišom te odlazili nekud daleko gdje im se gubio svaki trag. Možda i negdje gdje je postojao smisao jer ovdje ga više nije bilo.

Ovdje je postojala samo bol.

I kiša.

I sva ta silna kiša ne može isprati njegove osjećaje, njegovu tugu, njegov jad. Njegovu nemoć.

Miris kiše uvukao se u sve. U namještaj, u odjeću, u automobil i imao je osjećaj kako je sve što dotakne – vlažno. Vlaga je prodirala do kostiju, a bez obzira što temperature i nisu bile toliko niske, bilo je hladno. Ona neugodna vlažna hladnoća.

Pušio je cigaretu za cigaretom. Kutiju za kutijom. Kiša mu je močila lice, odjeću, cigarete. Treću, četvrtu... i bilo mu je nemoguće popušiti cigaretu do kraja jer svaku je smočila kiša, a on je uporno ignorirao hrpu razmočenih opušaka u kutu balkona jer mu je bio potreban taj šut nikotina.

Nervozno je tražio upaljač.

Prošlu noć se poskliznuo ulazeći s balkona u stan, a i pas mu se baš u tom trenu našao pod nogama. Pao je i udario glavom u rub trosjeda, učinilo mu se da je izgubio i svijest na trenutak. Oteklina iznad desnog oka i oštra bol koja ne prestaje niti danas podsjećala ga je na to.

Dižući se s poda poskliznuo se još jednom na mokrim pločicama, a pas je nervozno lajao i skakao oko njega. Srušio ga je. Prokleta džukela.

Šutnuo ga je nogom najjače što je mogao, akumulirao je sav svoj gnjev i udario smeđeg mješanca koji je odletio prema kuhinji uz glasan cvilež. Sklupčao se pored frižidera i cvilio.

U tom trenutku shvatio je kako je pretjerao. Pa, zar se pretvara u zvijer. U istog onog demona koji ga proganjaju u snovima. Na trenutak se pribrao i približio svom četveronožnom prijatelju koji je pokušao nekako se sakriti i na njemu se vidio strah, ali nije mu dao.

Čvrsto ga je stisnuo uz sebe i beskonačno dugo vikao: „Oprosti mi, oprosti mi, oprosti mi…“.

Plakao je u tom trenu više nego proteklih sedam dana. Raspao se.

Gledao je psa i u njegove velike tužne oči i bio je siguran kako i pas plače. Plakali su zajedno.

I pas se osjeća isto kao on. Pati. Boli ga.

Tražio je oprost u psećem pogledu i kao da ga je nakon par minuta ugledao - što mu je donijelo tek trenutno olakšanje, a on nije bio siguran je li trenutak za još jednu cigaretu ili za još jedno piće.

Količina boca koju je ugledao na kuhinjskoj radnoj ploči bacila ga je u očaj jer oduvijek je tvrdio kako je alkohol za slabiće, a on je sebe doživljavao baš jako jakim.

Bio je „tough guy“. I tu nije bila riječ niti o bahatosti, a niti o umišljenosti ili samouvjerenosti jer svi koji ga poznaju su suglasni oko toga - da je baš jak karakter. I oni koji ga vole i oni koji ga ne vole.

Opsovao je mater sam sebi, izvrijeđao se, posvađao se sam sa sobom, ali to ga nije spriječilo da iz hladnjaka izvadi napola punu bocu vina i popije ju naiskap.

Trenutno olakšanje, ali i teret. On pije. Neumjereno i previše. U posljednjih tjedan dana popio je toliku količinu alkohola koju nije popio u zadnjih deset godina. Žestica, vino, pivo… Kuhinja je izgledala kao prostorija za sortiranje ambalaže.

U toj gomili boca ugledao je i staklenu bocu s naljepnicom proizvođača - Voćko – sirup od borovnice i rukom velikim slovima napisano - RAKIJA, ŠLJIVA – 2014.

I ta boca je bila prazna, a točno se sjeća dana kada su tu bocu donijeli starci prilikom jednog posjeta. Stari ga je ponosno još s vrata udarao po leđima i čestitao. Nije stari bio tip od grljenja. U duši dobar k'o kruh, ali uvijek suzdržan i pomalo hladan. Totalna suprotnost staroj koja je imala prepune ruke. Posteljina, stolnjaci, set čaša, lonci, goblen.

Uz svježe pečenu štrudlu sa sirom donijela je i Dracenu.

Život u drvu života ugasnuo je kroz nekih mjesec dana jer ako su oko nečeg bili flegmatični, onda su to sobne biljke i (ne)briga oko istih.

Starci su ih došli obići taman nekih sedam dana nakon što su uselili u novi stan, a mjesec dana nakon što su kod javnog bilježnika potpisali ugovor o stambenom kreditu i kako bi se u Hrvatskoj reklo – stavili štrik oko vrata. Narednih trideset i pet godina.

Znali su se šaliti na taj račun i govoriti kako narednih trideset i pet godina moraju živjeti u idili. U dobru i zlu – dok ih kredit ne rastavi.

Gledao je u bocu, gledao je u osušenu i beživotnu Dracenu na stoliću pokraj televizora i u jednom trenu pomislio kako bi štrik oko vrata bilo dobro rješenje u novonastaloj situaciji.

U besmislu – pronašao je smisao – u vidu štrika oko vrata. Razmišljao je o toj ideji par minuta i shvatio kako je prevelika kukavica za takvo nešto. Za to treba imati muda, a on ih nije imao.

Neki sitni i jako tihi glas razuma koji je dopirao iz dubine mozga u njegovoj glavi u kojoj je totalni košmar govorio mu je kako to nije rješenje i da će kukavica biti ako odluči dići ruku na sebe. Tek to će biti priznavanje poraza i nedostatak hrabrosti.

Prošlo je već tjedan dana otkad je otišla, a bol se nije nimalo smanjila. Naprotiv, iz dana u dan sve je jača i jača. Proždire ga iznutra polako, ali sigurno i niti sam nije bio siguran u to što će s njim biti sutra, a svi dugoročni planovi svoj su smisao izgubili prošlog utorka.

S novim naletom vjetra koji je prošao kroz širom otvorena balkonska vrata i napola mokrih zavjesa zapuhnuo ga je neki smrad. Nije u prvi mah mogao detektirati o čemu se radi, ali je shvatio da smrdi on. Nije se istuširao tjedan dana, a isto toliko ni promijenio odjeću. Izgledao je kao beskućnik, kao „junky“ iz susjednog kvarta.

Neobrijan, raščupan, prljav, krvavih očiju i natečen, a uz sve to još je i smrdio.

Smrad teškog životnog udarca pomiješan sa smradom bola kao kumulus je lebdio nad njim i pratio ga u svakom trenutku. Kumulus - njegov novi vjerni drug.

Sjetio se da smrdi, to mu je još jučer rekla sestra kad ga je došla pogledati navečer, usput donijevši odijelo za sprovod koje je ostalo u obiteljskoj kući kao i gomila drugih stvari koje još nije preselio. Sestra već godinama živi vani, ali došla je - jer u ovakvim trenutcima svi dođu.

I oni do kojih ti je stalo i oni za koje te doslovno boli neka stvar. Svi dođu. Glume sažaljenje i razbacuju se lažnom empatijom.
Ma odjebite. Ne trebam vas.

Sestra nije bila jedna od tih jer je pazila na svog mlađeg brata. Uvijek – zauvijek. Ostala je sinoć dugo, pokušavala ga utješiti dok je kuhala večeru. Kao da će mu omiljene filane paprike po maminom receptu nadomjestiti ovu prazninu.

Nje i njihovog nerođenog djeteta više nema. Još jedan broj u policijskoj statistici prometnih nesreća.

Halapljivo ih je jeo tek kad je otišla jer nije želio pred sestrom priznati da je i on samo čovjek. Gladan čovjek.

Voda u tušu još je tekla i kupaona je bila ispunjena parom. Opet vlaga. Kao da je nije bilo dosta do sada.

Obrisao je zamagljeno ogledalo rukom i pogledao se, a u njega je gledao neki drugi čovjek. Netko tko nije nimalo sličio na njega. U njega je gledala neka nepoznata ruina.

U tom trenutku digao mu se želudac. Onaj ostatak vina bio je ipak preveliki zalogaj i krenuo je povraćati. Zbogom jeftino vino, zbogom filane paprike.

Pogledao je kroz kupaonski prozor, kiša je i dalje padala, a negdje u daljini dok je gledao prema Sljemenu, učinilo mu se da je vidio dugu.