Slikarski fragmenti Slavka Marića

Slikarski fragmenti Slavka Marića

Otvorenje izložbe u utorak 25. veljače 2025. u 20 sati

Mala dvorana Galerije Prica

Trg Matice hrvatske 6, Samobor

Izložba je otvorena za posjetitelje do 16. 3. 2025.

Radno vrijeme Galerije:

utorak – četvrtak 9 – 14h

petak 13 – 19h

subota, nedjelja 10 – 17h

ponedjeljkom, praznicima i blagdanima zatvoreno

Slikarski fragmenti Slavka Marića

Dajana Vlaisavljević

U samoborskoj obiteljskoj kući sin Slavka Marića, Davor Marić skrbno čuva ostavštinu svog oca. Povremenim izložbama, kao što je i ova samoborska, ne dozvoljava da djelo njegova oca padne u zaborav. Živimo u vremenu ogromne produkcije ne samo svakodnevnih stvari već i umjetničkih djela i nije čudno da se neka imena pomalo gube u mnoštvu novih. Stoga je periodično podsjećanje na umjetnike koji nisu više među nama izuzetno važno bez obzira što su im bile priređene velike i važne izložbe. Mariću je u tom smislu u Galeriji Gradec 1998. godine bila priređena opširna izložba retrospektivnog karaktera. Prethodile su  i slijedile još brojne izložbe. Tako i ovom izložbom nastavljamo taj niz. Ujedno ćemo pokušati  doprinijeti još boljem upoznavanju šire publike s Marićevim slikarstvom te nastojati na određenom valoriziranju slikareva opusa unutar povijesti hrvatskog slikarstva druge polovice 20. stoljeća.

Obzirom na nevelik galerijski prostor te relativno velike dimenzije slika, odabrali smo petnaest radova iz obiteljske ostavštine koji retrospektivno pokrivaju obimno Marićevo slikarsko djelo, kao pars pro toto. Marić je neumorno i samozatajno slikao cijeli svoj život usprkos raznim zdravstvenim nedaćama koje su ga pratile gotovo kroz cijeli njegov život.

U dosadašnjim interpretacijama slikarstva Slavka Marića često se naglašava njegovo distanciranje od suvremenih likovnih zbivanja i oslanjanje na tradiciju. Pri tome se ne određuju gabariti pojma “tradicija”, što smatramo vrlo važnim jer taj pojam tijekom povijesti nije isti, on se kontinuirano dopunjava. Tako se u razdoblju Marićeva stvaralaštva pod pojmom “tradicija” nije podrazumijevalo isto ono što i u vrijeme, recimo, između dvaju ratova. A Marić se upravo, kako se navodi, oslanja baš na tu poetiku, dakle ono što nazivamo poetskim realizmom međuratnog razdoblja koji se u vremenu Marićeva stvaralaštva već smatra tradicijom.

Također se govori o pojmu realizma, pojmu kojeg jednako tako ne shvaćamo uvijek isto i kojeg je teško definirati jer najčešće se pomišlja na realizam 19. stoljeća, na pravac kojim su se umjetnici približili tzv. svakodnevnom životu koji često nije bio ugodan. Ipak, kada se raspravlja u stilskim kategorijama uglavnom se ne misli na povijesni pojam već na mimesis, svojevrsno oponašanje stvarnosti. S tim u vezi primjećujemo da nestankom "suglasnosti prema stvarnosti" realizam ne nestaje u umjetnosti 20. stoljeća. Tako se u prvim desetljećima 20. stoljeća postavlja pitanje programskog odabira s tradicionalnije strane, određenog i provedivog stava s koherentnom dosljednošću proizašlom uglavnom s jedne strane iz preciznih političkih pozicija i društvene kritike, odnosno s druge strane prirodnim sklonostima umjetnikove senzibilnosti. Kod Marića je svakako riječ o slikarskoj sklonosti, senzibilnosti određenoj poetici. Marić se priklanja “svom” mimesisu, njegovom viđenju stvarnosti. Pritom se oslanja na poetiku koja se u vremenu njegova stvaralaštva smatrala “tradicionalnom”, pokazujući evidentan utjecaj akademijinih profesora, posebno Ljube Babića.

Marićeve prve slike koje datiraju iz kasnih 1950.-tih godina kada je u Zagrebu već uvelike prisutna apstraktna umjetnost kojoj su put utrli exatovci. Dakle, u vrijeme kada u likovnim umjetnostima dominira geometrijska apstrakcija, zatim lirska te organička, Marić ostaje privržen figuraciji i predratnom realizmu. Tako Koraljka Jurčec Kos podsjeća: “Iste godine kada se rodio Slavko Marić, Piet Mondrian je naslikao “Kompoziciju”, a Pablo Picasso “Tri muzikanta”. Godine kada je Slavko Marić završio Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu, Jackson Pollock naslikao je “Katedralu”[i]. Ono što je dio ondašnje suvremene kritike vidio u Marićevu opusu je svojevrstan stilski anakronizam što možda može biti točno, ali nije relevantno za likovnu kakvoću. U razdoblju u kojem Marić djeluje, apstrakcija je najznačajnija likovna opcija, ali nije jedina. Prisjetimo se samo jednog od brojnih primjera svjetskog slikarstva tog doba, recimo Francisa Bacona (1909. – 1992.), izrazitog figurativnog slikara, ali slikara surovih, provokativnih, uznemirujućih figurativnih kompozicija, pretežito ljudskih likova. Marićevo miran, uživljen odnos prema pejzažu i malim stvarima predstavlja antipod takvoj figurativnosti i realističnosti.

Općenito to razdoblje karakterizira stilski dualizam, apstraktno - realistično, različitih varijanti, a prevagu odnosi apstrakcija. Stoga Marićev odabir poetskog figurativnog, realističnog slikarstva većina kritike nije bila u stanju prepoznati kao najbolji odabir jednog kontemplativnog umjetnika. Možda su željeli da Marić napravi jači iskorak, odmak od poetika njegovih profesora. Međutim, potrebno se upitati, nije li Marić u svom legitimnom odabiru poetike bio zaista na pravom putu jer njegovi pejzaži, mrtve prirode pa i portreti odraz su slikara koji suštinski poznaje metier, dok mu je likovni izraz autentičan i iskren prema ikonografskim motivima koji ga zaokupljaju.

Da, Marić nije ni radikalan niti buntovan u svom izrazu u vremenu kada se to možda moglo očekivalo, već je povučen u svijet svojih “običnih” motiva: uvala, čamaca, perunika, lučica i tu se najbolje osjeća i snalazi jedan miran čovjek koji ne može živjeti bez slikarstva, kojemu je slikarstvo sav njegov život, njegovo biće.

Na početku izložbe stoje dva rada, Iskra, portret kćeri iz 1958. i Veliki petak iz 1960. Gledajući te dvije slike nameće se misao nije li slikar razmišljao kojim likovnim putem da krene, portret kćeri rađen vidljivim nanosima boje na nekoliko površina, ali mimetičan u izrazu. Marić, poznat prvenstveno po pejzažima, pokazuje izvanredno prodiranje u psihu, dajući minimalnim izražajnim sredstvima sjetan lik svoje kćeri. Na slici Veliki petak pak apstrahira i reducira sve što se čini likovno nepotrebnim i svodi figurativan prikaz na elementarne oblike na korak do apstrakcije. Tomu doprinosi i bogati pastozni namaz boje vidljivih smjerova poteze kista. Slikom Krčki pejzaž iz 1963. godine redukcija figurativnog se nastavlja. Pejzaž je dan različitim nijansama sivo - plavih mrlja. Čini se kao da je Marić na istom putu kao i Oton Gliha (1914. -1999.) koji sredinom 1950. -tih godina započinje proces sažimanja likovnih elemenata i apstrakcije figurativnog. Zajednički su im i profesori na Akademiji, Omer Mujadžić, Marino Tartaglia i Ljubo Babić. Međutim Marić se ne odlučuje na daljnju radikalizaciju jer njome ne bi mogao izraziti svoj intiman odnos prema motivima koje odabire, posebice pejzažu. Tako slikama Bratuša iz 1957. ili kasnija veduta Gabonjin iz 1986. odaje počast svojim profesorima na Akademiji.

Međutim, povremeno će i kasnije 1970. -tih i 1980.-tih poneki pejzaž slikati krajnje reduciranom figuracijom, odbacujući svaku i najmanju deskripciju koristeći samo osnovne likovne elemente forma, posebno njemu važnu boju, ostavljajući ipak prepoznatljivost motiva. Slike kao što su Velo Čelo iz 1979. godine, Masline pod stijenama iz 1983. godine ili Brnistra iz 1989. godine u stvari su kolorističke kompozicije kojima je stvarni motiv samo izgovor za vizualno razmišljanje i pronicanje u samu likovnu bit materije predmetnog.

Marićeva pretežito lirska priroda koja se očituje posebno u dragim mu motivima krčkog pejzaža kao što su Noć u Baškoj luci, 1979., Pejzaž iz Baške sa čamcima, 1979. ili pak zagrebačkih veduta, Zimski pejzaž - Zajčeva ulica u Zagrebu, 1986. te prikaza nježnih cvjetnih nasada, Perunike, 1983. ponekad se transformira u uznemirujuću ekspresiju kakve mrtve prirode koja je nekada bila živa. I možda je baš ta činjenica prelaska živog bića u mrtvo, pokretač Marićeve ekspresije i nelagode. Prikaz ribe Kovač iz 1969. godine na bijelom pladnju različitih smeđih tonova, gustog gestualnog namaza boje upravo je jedan takav primjer.

Zaključujući ovaj kratki pregled Marićeva opusa i poetika, možemo sa sigurnošću potvrditi da je riječ o slikaru velikog likovnog znanja i umijeća koji se nije dao smesti sa svog likovnog puta koji nije uvijek bio jednoznačan kao što se možda površno može činiti. Unutar hrvatskog slikarstva druge polovice 20. stoljeća, Marić predstavlja samo svoj vizualni izraz, ne utičući se trenutnim pravcima koji nisu odgovarali njegovoj ljudskoj prirodi i likovnom senzibilitetu.

Biografija

Slavko Marić rođen je 5. siječnja 1921. godine. Djetinjstvo i školovanje provodi u Slavonskom Brodu gdje je pohađao tamošnju gimnaziju. Školske godine 1938./1939. upisuje slikarstvo na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti. Profesori su mu bili ikonička imena zagrebačke Akademije, Krsto Hegedušić, Zlatko Šulentić, Joza Kljaković, Omer Mujadžić i Marino Tartaglia. Zbog izbijanja rata prekida školovanje i 1942. godine odlazi u rat u Slavoniju gdje ilustrira listove Glas Slavonije i druge. Kasnije, 1944. godine boravi na Kordunu , Banovini i Dalmaciji gdje s kolegama ilustrira republički list „Omladinski borac“ i dječje novine „Pionir“. U tom razdoblju radi brojne skice i crteže od kojih se njih 180 čuva u Hrvatskom povijesnom muzeju. Po povratku iz rata nastavlja studij slikarstva, a profesori su mu tada Đuro Tiljak, Tomislav Krizman i Ljubo Babić kod koga je i diplomirao 1947. godine. Ubrzo postaje član redakcije lista Vjesnik u kojem će ilustrirati novele. To je razdoblje u kojem se bavi ilustracijom i likovnom opremom knjiga.

Osnivanjem ULUH-a 1947., Marić postaje njezinim članom, a ujedno je i jedan od osnivača Zajednice umjetnika Hrvatske (ZUH). Godine 1954. prelazi u status slobodnog umjetnika dok istodobno nastavlja ilustrirati knjige i časopise za mlade. U drugoj polovici 1950.-tih u više navrata boravi u Makarskoj gdje nastaju njegovi rani pejzaži makarskog primorja (Tučepi, Podgora). Povremeno slika portrete, pretežito obiteljske, vedute Zagreba, cvijeće, posebno mu drage perunike te motive iz Hrvatskog zagorja, Plešivice, Istre i Pelješca. Početkom 1960.-tih dolazi u Baški na otoku Krku te ga preuzimaju ljepote tog kraja. U Baškoj će od tada redovito boraviti i slikati svake godine te će postati poznat upravo po tu nastalim radovima. Godine 1980. u Baški otvara privatnu galeriju/atelijer sa stalnim postavom svojih slika.

Izlagao je od 1947. godina na brojnim skupnim izložbama (preko četrdeset) te samostalnim (dvadesetak). Nosilac je više odličja, među kojima Medalje grada Zagreba (1965.), Spomen medalje grada Zagrebe (1970.) te Plakete grada Zagreba (1985.).

Slavko Marić umro je u Zagrebu 1995. godine te je za sobom ostavio opus od više stotina slika koje se nalaze diljem Europe, Amerike i Australije.  

Katalog djela

1. Iskra, 1958., ulje na platnu, 47 x 35,5 cm
2. Veliki petak, 1960., ulje na platnu, 30 x 56,5 cm
3. Krčki pejzaž, 1963., ulje na platnu, 55 x 80 cm
4. Kovač, 1969., ulje na platnu, 38 x 64,5 cm
5. Maslina, 1978., ulje na platnu, 65 x 80 cm
6. Noć u Baškoj luci, 1979., ulje na platnu, 97 x 130 cm
7. Velo Čelo, 1979., ulje na platnu, 65 x 134 cm
8. Pejzaž iz Baške s čamcima, 1979., ulje na platnu, 97 x 130 cm
9. Blistajuća, Baška – studija, 1982., ulje na platnu, 65,5 x 134 cm
10.  Maslina pod stijenama, 1983., ulje na platnu, 44 x 91 cm
11.  Perunike u vrtu Musanijevih u Samoboru, 1983., ulje na platnu, 62 x 98 cm
12.  Gabonjin, 1986., ulje na platnu, 65 x 80 cm
13.  Zimski motiv – Zajčeva u Zagrebu, 1986., ulje na platnu, 65 x 80 cm
14.  Krk, zidine, 1988., ulje na platnu, 60 x 97 cm
15.   Brnistra, 1989., ulje na platnu, 65 x 80 cm