Ruža i Ivan Meštrović – priča o ljubavi, prijateljstvu i umjetnosti

Ruža i Ivan Meštrović

priča o ljubavi, prijateljstvu i umjetnosti 

Otvorenje izložbe u srijedu 7. lipnja 2023. u 20 sati

Galerija Prica, POU Samobor

Trg Matice hrvatske 6

Izložba je otvorena za posjetitelje do 9. 7. 2023.

Radno vrijeme Galerije:

utorak – četvrtak 9 – 14h

petak 13 – 19h

subota, nedjelja 10 – 17h

ponedjeljkom, praznicima i blagdanima zatvoreno

Ruža i Ivan Meštrović – priča o ljubavi, prijateljstvu i umjetnosti

Dajana Vlaisavljević, Sabina Kaštelančić

Festival ljubavne poezije Vrazova Ljubica, koji se od 1990. godine održava u Samoboru, prilika je da se hrvatskoj javnosti predstavi izuzetna životna priča Ruže i Ivana Meštrovića - njihov ljubavni, prijateljski i umjetnički odnos kroz manji izbor umjetničkih radova te manji dio prepiske Ruže i Ivana Meštrovića[1] koja se čuva u Obiteljskoj arhivi Kaštelančić. U Arhivi su sačuvana 303 pisma i dopisnice koji su autentični svjedoci vremena. Brojni podaci navedeni u njima obogaćuju te mjestimično ispravljaju dosadašnja saznanja vezana za kulturni život, ne samo tadašnje hrvatske i jugoslavenske sredine (Zagreb, Split, Dubrovnik, Beograd), već govore i o životima umjetnika s ovih naših prostora i njihovom snalaženju u europskim i svjetskim sredinama (Beč, Pariz, Rim, Ženeva, London, Prag, Barcelona, Valencija, Chicago, New York, Buenos Aires, Montevideo) u razdoblju od 1903. do 1942. godine, odnosno do Ružine smrti.  Spomenuta pisma uglavnom nisu objavljena u Hrvatskoj.

Njihova opsežna pisma, koja su izmjenjivali za vrijeme braka i nakon rastave, otkrivaju bogatstvo njihovih života, isprepleteno brojnim kulturnim događanjima, putovanjima, susretima s poznatim osobama onoga doba, istodobno govore o planiranju izložbi i raspravama o njihovim budućim umjetničkim projektima. Za nas su ovdje posebno važna pisma koja fragmentarno, ali kontinuirano svjedoče o odnosu dvoje ljudi koji su bili vezani sponama ljubavi, prijateljstva te umjetničkog stvaralaštva. Taj odnos nije uvijek bio lagan i jednostavan, ali općenito ga možemo smatrati brižnim, toplim i razumijevajućim u svim aspektima njihovih životā.

Umjetnički radovi i korespondencija izloženi na ovoj izložbi, međusobno su nerazmjerno predstavljeni, odnosno većina umjetničkih radova pripada Ruži, a pisma Ivanu. To nije samo puka koincidencija ili nemogućnost posudbe Ivanovih radova zbog trenutne situacije u kojoj su zagrebački muzeji većinom zatvoreni zbog obnove zgrada oštećenih u potresu 2020. godine, već nam se činilo zanimljivim pokazati još uvijek nedovoljno poznat Ružin umjetnički rad[2]. Jednako tako, smatramo važnim pokazati onu drugu, manje poznatu, nježnu i brižnu stranu Ivanova karaktera kroz pisma, jer njegov umjetnički opus opće je mjesto ne samo hrvatske povijesti umjetnosti, nego kulture općenito. Svakako je zanimljiv uvid u Ivanova pisma s jezičnog aspekta - njegov arhaični izraz mogao bi zbog hibridnosti jezika biti predmetom interesa hrvatskih jezikoslovaca.

Ruža i Ivan upoznali su se u Beču 1903. godine i tada započinje sretno i uzbudljivo razdoblje njihovog zajedničkog života, što se lijepo iščitava iz međusobne prepiske. U Obiteljskoj arhivi Kaštelančić čuvaju se većinom Ivanova pisma upućena Ruži, jer su sačuvana samo četiri njezina pisma, ali o njihovom sadržaju saznaje se posredno, iz Ivanovih odgovora, opažanja i savjeta Ruži, kao primjerice u ovom pismu 28. studenoga 1903. godine:

Draga Ružo!

Vaše me je pismo obradovalo, ljubim ručice i srce!

Što bi ste željeli da budem revniji u dopisivanju radi zgode, istina, ali ja sam neznam što da Vam pišem, jer i ja sam kao i Vi ostavljam sve, sve, dok dodjete, da Vam sve mogu na uho reći i u oči zrieti, pa me žalosti da mi još unaprijed kvarite veselje time, pišući mi, da će to teško biti i dugo trajati, dok Vi meni pisali budete, ili dok se mi sastanemo. Ja sam to bar tako razumio, a neznam, kako ste Vi mislili. Jest ja imam mnogo posla, a dali se toliko isplati koliko ja radim, to je pitanje. Nesmeta samo si čovjek nemora ništa radi toga srditi nego raditi, kad mu srcu ide, i ljubiti, kad ga srce goni.

Do duše nije čovjek bez nade (i nesmije bez nade biti, barem ja tim više koji hoću da još živem. Zbilja sam puno zaposlen, jer imadem sada izim mojih stvari, puno naručaba n.p. za Bukovčev obiteljski grob, pa za jednog professora Tolstoja radim izim toga dalmatinski je sabor naručio slijedeće portraite Klaića, Pavlinovića, Bulata i Starčevića. Nu osim toga imam nekoje školske i moje privatne radnje dovršiti, a htio bi (i počeo sam skoro već) za Petrograsku izložbu jednoga ogromnog Tolstoja „Denkt über unsere Leidenschaften“, pa Dostojevskoga „sa njegovim nevoljnicima“. Našega Lisinskoga takodjer namjeravam učiniti cjeli spomenik „moje carstvo nije medju vama.“

Mogu Vam reći da sam sudjelovo na hrvatskoj umjetničkoj izložbi u Pragu sa 8 eksemplara, što mi je jako dobro uspjelo. O Bože kud sam se ja upustio a cjela stvar možda Vas ni malo neinteresira? O, Ne, ja nevjerujem, da Vas nebi interesiralo ako Vas ja interesiram, zar ne?

Da, u „Prosvjeti“ niesam nego jedan put bio premda sam (tobože) i član tamo!

Vašim sestrama niti razgeldnice šaljem, niti sam što za nji čuo, izim što mi je jednoć Krizman reko da je Ljubu susreo, te Vam stoga razloga nemogu ni pisati što o meni.

Dokaza da imam toliko kakih i Vi volite u listu, jest! A dalje će mo vidjeti.

Istina da ja nesumnjam niti će te to valda Vi dvojiti, ali je uvjek dobro da smo oboj pripravni!!!

„Dosta za danas do usmenog susretaja“ velite na karti.

Ah! Joj, da mi je to iščekati.

Kad ćeš doć Ružo i hoćeš li nastojat da udovoljiš našoj ljubavi sa što skorijim susretajem?

Joj, Ružo! A kako je tebi pri duši bez mene? Ah tko zna. Ti si možda misliš tko zna što si dečko u daljini fantazira i lahko je njemu. O nije to tako! Znaj ova ljubav − i ako me ova prodje s tvojom krivnjom onda ju možda neću nikomu dati u opšte će iščeznuti ko pred vjetrom svjeća. O neće to tako biti, da ja nemislim da je i tvoja toli mlada ko što je moja da se neuhvam da će moja suza pasti na toli vruće lice, a cjelovi na usne, ko rosa na mladjan cvjet nebi ni počo s tobom, jest ja sam samo s tobom počo − neka zna čitav sviet! Ja ljubim, ljubim i uhvam se da i moja Ruža ljubi, zar ne?

Za sada dosta ... pa mi pišite kad dodjete, da Vas pričekati mogu. Ili će te i Vi samo živiti za me (a ja za Vas) ili neću moći ništa biti. Hoćete i morate!!

Ljubi Vas Vaš Ivan[3]

Sačuvana je i jedna Ružina pjesma posvećena Ivanu koja, iako nedatirana, pripada razdoblju između 1903. i 1917. godine:

Svaka se suza tvoja

U biser pretvara skup

Ipak te dragi molim, ne plači!

Pod teretom bisera mnoga

Ja lako smalaksat bi mogla

Zato te dragi molim,

Ne plači!

Ne plači, ne tuguj, već raduj se

Zlato, što ljubit još možeš

Djetinjskom boli; (što srcem ti

i dušom osjećaj vlada!)  /još plačeš/

Molim te, dragi, ne plači![4]

Tijekom 1904. godine njihova prepiska se nastavlja – pisma izražavaju iskrenu mladenačku ljubav, ali i zrelost vezanu za svakodnevni život, kao i nedaće koje je donosio te Ivanove dvojbe vezane za njegov umjetnički rad.

Jedinice moja!

Neznam shvaćaš li zašto sam tako veseo. Neznam shvaćaš li veličinu Tvoju i moju... neznam jesili razumjela zašto sam ti danas reko: „Od jučer te silno više volim“-

Tvoj me je list začarao i on mi je igračka i slatka zabava od kada si mi ga poslala svaki dan miliji svaki dan ljepši; ter mislim − čini mi se da ću na njemu graditi moj Panteon silni i veliki. Neznam shvaćaš li sama njegovu veličinu, al on ti je podpuno iz duše niko. Ležalo je blago srca Tvoga − meni zakopato, i ja sam te ljubio ko planinu nepoznata i nestalna blaga, a sada mi je njime otkrivano − čisto i suho zlato − ja sam mu baštinik ter se stoga veselim. Tko bi mi bio prije reko, tko garantiro, da pored tvojih strastvenih očiju tako milu i nježnu dušu imaš, kojom se dade preljeti u vječno blago.

Tko bi mi bio reko, da ćeš mi ti reći, da se plašiš da Tvoja ljubav vječna ne bude. Tko bi mi reko da razumiješ tu veličinu, tkoli da ćeš ti ljubav njegovati ko najviše blago ovoga svjeta.

Ne žalim one suze koje su se prolile iz moje maglovite duše i raztrošena srca − one su pale na Tvoje prsi (jer su tvoje bile) gdje se neće osušiti nego će se mijenjat ko jutarnja rosa na nježnom cvjetu − zvezdam sjajna će biti na našem nebu, jer nas sumlive uvjeriše, da je naša ljubav zdrava, čista i mlada, istinita i pravedna.

Tvoj list nie moderne ženske, niti je banalan, nego je iskrena i mlada zaljubljena djevojčeta. Pokazao mi je tvoju samu po sebi iztančanu dušu, koja nie nikomu mogla vjerovati, ter i sada još drhće − ko usnica stidna za poljupcem. Zašto si to prije sve skrievala? Zašto niesi rekla?

Zašto niesi prije Tvoju glavu na mene bacila ko što si ju jučer? Ta ona je za me stvorena, ko one statue za mermernu aullu! − jučer si ti prvom zašla u moje carstvo, po komu ću se ja šetat i basat, dok na tvom krilu, ili na studen kamenu moje oči za uvjek ne sklopim. − Često će me i vrućica trgati u tomu mom mermernom carstvu − kad će me moriti iz njegovih hladnih uda. Budeš li me ti na tvojim prsim grijala? Budeš li mi čelo u vrućici trala?

Ne grieši dušo kad misliš da ja niesam spreman s tobom ići cvjeće brati i vjenac kititi od tvog bajnog zelenila, pa onda će me tekar nado moja... – Kada sustali budemo odpočinuti će mo, piti će mo tom čašom života da nas želja mine... opiti ću se ja tobom, a Ti mnom... i znoj će nam padati na tu zemlju... i u grob će mo leći − al ono cvjeće koga budemo sada brali kiti će ga, ter ćemo usnut slatko i željivo.

Hodi k meni divan ženski stvore! Daj mi ruku da te primim oko pasa! Da nitko te tako neće znati cjeniti ni čuvati ko ja. Ići će mo niz to polje prem je gnjusno, jer sve što je na njemu izniklo je iz kostiju i uda otaca našijeh, al je ipak šarovito − a naša će nas krila dizati vrhu svih glista i gamadi.

Gušiti će mo svaki smrad i otrov duše ljutske. Majkam, otcem, braći i sestrama ćemo biti zahvalni, a živjet će mo - ja za Te, a Ti za mene.

            Ta milom majkom mogu te zvati

            i slatka sejo ime ti dati

            s proljećnjim sjajem gdje nježnost vlada

            i ljetnjim suncem, ko ono si vruća –

            i jesenjom pojavom jer si mi nada...

            i čežnjom − i akordom mojega ginuća

Grli te i cjeliva ko svoju

Tvoj Ivan

23/II. 1904.

U Beču

Mila Ružo!

Nemaš pojma kako mi je sada kakvoli spokojno čustvo. Čini mi se da ću odahnuti saznanjem dali me ti ljubiš i dali bi sve za mene dala. Čini mi se da te uvjek gledam zadovoljnu i sretnu uvjerenu da je to istina što sam ti sve reko da ti prestaje na ustima i u srcu onaj grčeviti strah da će svjet s našom sudbinom suditi, pa da uz mene smireno stojiš i čisto na strani, pa se smješiš ko sa visoka brda dovikujući da mi nemamo nikakva posla sa svjetom da smo čisto na strani i da nizačim svjetskim ne žalimo. Jeli to istina ili se meni samo pričinjava? Može li čovjek tako biti sretan? Može li bez blaga biti bogat? Mogu li dva srca samo s kreacijom živjet?

O kako je to krasno! Jedva li sam te dočeko, ko umoran odpočinka, ko uzimljen sunca, ko djete ljubavi dragu si milu.

Budi ozbiljna u cjelini ali zabavljajmo se ćasomice.

Hoćeš li samnom kad ja budem djete milo se i slatko zabavljat i ronit u tomu životu ko milom snu, a kad budem ozbiljan onda sve prezirati.

            U zabavi i ljubavi najzavodnija i najmilija zabludnica, a u borbi najvjerniji brat i bodrilac moraš biti!

            Sve se u tebe uhvam ti ćeš mi sve! U moju sreću koja me je na te namienila uhvam da me prevariti neće! bit će me dostona, a učiniti ću se dostojnim.

            Do vidova

            Grli te i milo cjeliva    

tvoj Ivan[5]

Beč, 19. IV. 

Jedno od rijetkih sačuvanih Ružinih pisama iz Obiteljske arhive Kaštelančić je ovo pismo iz 1904. godine koje piše u Beču, a iz kojeg doznajemo koliko je mlada Ruža čeznula za Ivanom i njihovim budućim zajedničkim životom.

Dragi i dobri moj Ivane!

            Čudim se da si tako kasno primio moje listove. Jednog si imao prije dobiti! Žalim Te, jer znam što će reći čekat.[...]     

            Salek[6] i gđa biti će zaposleni čitav dan, te ću sama ići u Stadtpark to će moj svagdanji put biti, te ću tamo sjediti i koju Tvoju knjigu čitat. To ću ti u ostalom još sve pisati kako si želim ovaj život urediti. Jer moja je namjera čvrsta, zbilja ugodno živjet da se dobro oporavim, jer trebam zbilja jakosti za Beč.

            Ne ću, Ivane, da ti opet dosađujem svojim lamentacijama, samo ti hoću reći, da ne mogu primiti kako smo se mi mogli tako ravne duše rastati? Sada kad na to pomislim vikala bih, da si uz mene, pa da hoćeš otići ne bih te pustila.

            Zar ne da Ti više nikad otići ne ćeš?! Zar ne? Nikad, nikad od mene?

Ivane, dobro moje, tješi me smo tvojim listovima, ta to mi je sve! Ah da Ti mogu reći, pa da Ti mi možeš sada u oči gledat vidio bi što ja reći hoću ovim, „ta to mi je sve“! Čini mi se kao da zato živim zato ćutim zato trpim, za to se radujem nadam, veselim sve, sve samo zato sve samo ta Tebe! Ivane, dragi Ivane nikada, nikada, ne mislim na ništa bez da Tebe i sebe mislim, nikad sama- uvijek s tobom.

            Meni se čini da ne ću dulje od 5 nedjela u Grazu ostati, zato bi željela da se i ti do toga doba vratiš!! Hoće Ti biti moguće? Ako sad i onako skoro u Dalmaciju putuješ?

            Kad pođeš kući, ne zaboravi, roditelje pozdravit i braću.

Ti neimaš poima kako bi ja rado da im možeš pomoći, ali kako?

Svakako ispitaj stvar dobro, možda ipak! Na mene se netrebaš za sad još obazirat što se toga tiće. Oni su ti u tom smislu prvi. Svaćaš li me Ivane?

            Ja ne tražim ništa doli Tebe, pa onda što biti mora! To je moja cijela − polučivši to ja sam sretna, dotle ne. - nada samo utjeha je moja![...]

                        Braća i sestre pozdravljaju te, Tebe pako miluje i cjeliva

Tvoja Ruža[7]

Godine 1907. vjenčali su se u Beču, a nakon poznatog zajedničkog boravka i Ivanova intenzivnog umjetničkog rada u Parizu, omogućenog financijskom potporom Karla Wittgensteina te čuvena izlaganja u Beču na XXXV. izložbi Secesije 1910. godine, mladi par od 1911. godine živi u Rimu i kreće se u tamošnjim intelektualnim krugovima, o čemu je već puno objavljivano u stručnoj literaturi. Teške i opasne godine Prvoga svjetskog rata posvećuju obitelji, prijateljima i umjetnosti i iako krhka zdravlja, uspijevaju postići mnogo toga – Ivan se proslavio svojom izložbom u Londonu 1915. godine u Victoria & Albert Museumu, a za čije pripreme Ruža nažalost doživljava spontani pobačaj i oporavlja se u sanatoriju u Parizu. Onamo joj Ivan piše zabrinuta pisma i dopisnice naslovljene na svoju „Ćukicu“. Međutim, u njima iznosi i sve pojedinosti, od oštećenja sadrenih izložaka do susreta s engleskim umjetnicima i poznatim osobama, koje će kasnije biti zajednički dobri znanci bračnog para, poput Roberta Williama i May Seton-Watson, slikara Johna Laveryja, Evelyn Saint George, uz bliske prijatelje, kipara Tomu Rosandića i suprugu fotografkinju, Mare Rosandić, Mariju i Božu Banca, Antu i Nelly Trumbić. Tih godina Ruža, nakon svojih kiparskih uradaka od 1910. do 1913. godine[8], radi vezene slike, spomenute u sljedećim recima Ivanova pisma s oporavka nakon preboljene gripe, iz kojih se dade iščitati kako je upravo on radio nacrte za njezine radove:

Draga Ćukice,

[...] Svile sam ti kupio (konca i platna) još prije nego sam legao, ali još nacrtati nisam mogao ništa.

            [...] Piši mi naravno kako ti je sa groznicom i inače i strpi se još koji dan.

Sad moram da završim pismo, jer treba da izidjem na zrak.

            Mnogo pusica od tvog Dodog

Pozdravlja te Pešo![9]

Rane dvadesete obilježene su međusobnim nesuglasicama. Kada su Ruža i Ivan već razdvojeni, Ivan svejedno podržava i savjetuje Ružu uz radove dekorativne umjetnosti, kojima se ona započinje baviti za boravka u Dresdenu tih dana[10], pišući joj kako bi je rado obišao na putu onamo: „Meni lično bi bilo milo vidjeti što radiš i nadasve vidjeti te sa vjerom u sebe i ljubavi za zanimanje.“ Dodaje važan savjet: „Nadam se, kad već radiš, da si osjetila upornost kad se zamoriš pa malo posmatraš dovršen rad.“

A ljeti 1922. godine, na svoj 39. rođendan, Ivan odgovara[11] Ruži na pismo od 8. kolovoza, u kojemu mu je poslala fotografiju svoje dekorativne kutije, što mu je namijenila za rođendanski poklon. Njega najviše veseli činjenica da Ruža nalazi „[...] kakog zadovoljstva, kake sreće [...]“ u radu. Upućuje joj i riječi pohvale i zadovoljstva: „[...] koliko iz fotografije mogu prosuditi prilično težak posao, tolika je moja radost vidjeti otvorena vrata tvojim osjećajima koji su te mučili i tražili da se u nešto vidljivo pretvore [...]“.

Sredinu dvadesetih godina obilježila je i formalna rastava braka, no iako je to emocionalno teško razdoblje za oboje bivših supružnika, rastava braka neće se negativno odraziti na njihov međusobni odnos. Primjerice, Ivan u svibnju 1925. godine u pismu iz Chicaga u Zagreb uvjerava Ružu da će joj uvijek ostati „[...] dobar drug i prijatelj“ i kako će se iskreno radovati  „[...] ako ostaneš sretna i ako svoju sreću budeš mogla kompletirati svojim poslom.“

Pariška izložba 1925. godine[12] upravo se priprema i otvara tih teških proljetnih dana za Ružin i Ivanov emocionalni odnos. Isprva je Ruža neodlučna bi li izlagala: „Ja bi_ u Pariz, pa makar na 10 dana da vidim ono što bi mi bilo od koristi velike za moj daljnji razvitak. Ja još uvijek nisam odlučila izložiti u P. Jedan od glavnih razloga je taj što mislim da su stvari još odviše diletantske. Premalo znam.“ [13] No, zatim je među izlagačima s dvanaest svojih radova koristeći taj jedini put pseudonim Radka Sagara.

Kasnije[14] Ivan uvjerava Ružu kako će se uvijek brinuti za nju i njezino zdravlje i dobrobit:

„Što se tiče moje brige za tvoje stvari tu tek valjda nećeš sumnjati, [...] to je jače od mene i to ne krijem pred nikim. To će me pratiti čitava vijeka.“

K tomu, Ivan pomaže Ruži materijalno i mimo rente koju Ruža dobiva odmah po razdvajanju, no koja uslijed administrativnih poteškoća i inflacije stiže neredovito. Ivan podržava Ružu i savjetima vezanima za njezino bavljenje umjetnošću, kao u pismu upućenom iz New Yorka u Zagreb u siječnju 1926. godine u kojem joj predlaže: „Kako bi bilo da u olovnom plehu nešto tiskaš, toliko da modeliraš, a poslije bi se moglo odliti kad bi imala para?!“

Činjenica je da će se Ruža zaista u tome vješto okušati, što pokazuju njezini radovi dekorativne umjetnosti, neki od njih izloženi i ovdje u Galeriji Prica. Djela umjetnog obrta možda su i najautentičniji Ružini radovi – riječ je o pladnjevima, tanjurima i škrinjicama rađenima u srebru i bakru, nastalim sredinom dvadesetih godina. Navedeni predmeti dekorirani su uglavnom stiliziranim secesijskim likovima i ornamentima, bilo da su urezivani ili iskucavani. Ovdje posebno izdvajamo bakreni reljef Saloma iz 1921. godine na kojem je stilizirano prikazana Ruža kao Salome koja prinosi Ivanovu (Ivana Krstitelja) glavu. U toj simboličkoj sceni zbijeni su svi Ružini nemiri i neizmjerna tuga vezana za odnos s Ivanom.

Stilski, Ruža je svakako pod izravnim Ivanovim uplivom prvog desetljeća kao, uostalom, njegova učenica, kako ističu i osvrti na njihove zajedničke izložbe u južnoameričkom i španjolskom tisku. Međutim, njezin izraz u odnosu na Ivanov ipak karakterizira mekša forma i oblija linija. Dekorativni stilizirani likovi na škrinjici iz NMMU shematski se izvijaju u tipičnoj secesijskoj liniji, dok su stilizirane dekoracije cvijeća i ljudske figure na kutiji za čaj iz obiteljske arhive Kaštelančić  pročišćenijih formi u smislu kasnijeg art décoa.

Ruža će svoju ljubav i poštovanje prema Ivanu iskazati izlaganjem njegovih radova u svom vlasništvu na zajedničkim izložbama Exposición Mestrovic u njezinoj organizaciji u Buenos Airesu i Montevideu u svibnju i lipnju 1928. godine te Barceloni i Valenciji u prosincu 1929. i siječnju 1930. godine. Izložba u Galeriji Prica bilježi prvo zajedničko izlaganje nakon 93 godine i prvo u domovini uopće. Zgodno je primijetiti kako se ove godine obilježava 140. godišnjica rođenja Ivana Meštrovića, dok je 1883. ujedno i godina Ružina rođenja.

Izložbe Exposición Mestrovic odvijaju se uz Ivanovo puno povjerenje, kao primjerice godine 1927.[15], kad Ruži iz New Yorka piše uz pripreme zajedničke izložbe u Buenos Airesu:

„[...] ti možeš da raspoložiš izložbu kada hoćeš i da tražiš pored stvari koje su tvoja svojina još 25 – 30 mojih stvari i 40 − 50 crteža. Razumije se da bi mogla tvoje lične stvari izložiti u_ jedno.“ te: „Ti sve udešavaj kako se tebi čini najzgodnije, negledaj na moj lični interes nego na svoj. U_ glavnom su slijedeći načini po mom mišljenju mogući. Da izložiš tvoje stvari medju koje su tvoja svojina[16] i neke druge moje u vremenu koje ti je najzgodnije. [...]“

S navedenih izložbi Ruža Ivanu šalje izreske iz tiska, na što on u pismu Ruži iz Chicaga u Buenos Aires travnja 1928. godine odgovara:

 „Primio sam onu novinu gdje su tvoje stvari reproducirane. Bio sam ugodno iznenadjen sa crtežima. Oni su daleko od toga da bi bili anatomski blizu tačnosti ali imadu osjećaja i ukusa. ,Dolorosa' mi se najmanje svidja, ali je pokušaj da nešto riješavaš više od linealnog crteža. Samo nastavi i radi što više. Pazi da sve neizlažeš, osobito u Londonu[17].“

O svom radu i boravku u Buenos Airesu Ruža piše[18] i zajedničkom prijatelju Milanu Ćurčinu:

 „Radim daleko od buke i svijeta i _ako usred sredine najbučnijeg grada. Izgleda paradoksalno, no najvećim djelom istina izgleda nevjerojatna. Živim u samoći u uvjerenju da je to jedini način da čovjek dođe do svoje riječi. Kad bih vam znala i mogla o radu da vam pričam i o svemu što sam u radu doživjela, osjetila i proživjela, mogla bih možda mnogo da vam kažem. No nadam se da ćete prilikom mog povratka imati prilike da pročitate iz mojih radova barem nešto od svega toga.“

S navedenih izložbi Ruža Ivanu šalje izreske iz tiska, na što on u pismu Ruži iz Chicaga u Buenos Aires travnja 1928. odgovara:

 „Primio sam onu novinu gdje su tvoje stvari reproducirane. Bio sam ugodno iznenadjen sa crtežima. Oni su daleko od toga da bi bili anatomski blizu tačnosti ali imadu osjećaja i ukusa. ,Dolorosa' mi se najmanje svidja, ali je pokušaj da nešto riješavaš više od linealnog crteža. Samo nastavi i radi što više. Pazi da sve neizlažeš, osobito u Londonu[19].“

Emocionalno, pak, stanje neposredno se iščitava iz nekih slikaričinih radova, primjerice iz Autoportreta na kojem se slikarica istovremeno prikazala s leđa i en face. Sjetna je to, tužna i melankolična introspekcija autoričina pogleda na vlastiti život kojemu je Ivan pripadao u najvećim dijelu. Ipak, gitara s intarzijama u kutiji od prešanog papira ukazuje na svojevrsnu Ružinu utjehu koju pronalazi u sviranju klavira i pjevanju, ako već ne i svojevrsnu životnu radost.  

Nekoliko radova sakralne tematike mogu se čitati i iz osobnog slikaričinog životnog iskustva; s jedne strane tu je „radosna vijest“ u djelu Blagovijesti, a s druge strane tuga u djelu Pieta'. „Radosna vijest“ Blagovijesti u Ružinom životu nažalost se nije ostvarila, pa je svoju neizmjernu žalost za nerođenim djetetom izrazila kroz sakralnu temu majčine tuge par excellence. Ružina empatija prema socijalno ugroženima vidljiva je i na ulju Beskućnici na kojem su majka i dijete prikazani gotovo kao Bogorodica i Isus.

Zaključujemo zadnjim potresnim retcima utjehe koje Ivan šalje Ruži iz kućnog pritvora u Mletačkoj 8[20] po bratu Peši u Sanatorij Zagreb, u kojem Ruža proživljava svoje zadnje dane:

„[...] sad kad čujem da si sve svoje stvari, koje spadaju u ovaj zemaljski [...?] [21] uredila, hoću da ti se javim, i da ti zaželim što manje muka dok si još ovdje – mada ni to neovisi o nama nego o onom koji sve ravna. Medjutim, ako u vječnosti nema brojenja vremena, onda je i svaka sekunda našega života ovdje jednaka svakom brojkom godina. [...] U ostalom duša znade svoj put i svaka ga čini po odredjenom joj zakonu, a taj je najispravniji i nepromjenjljiv je. Dakle, draga Ružo, ako se ovdje više nevidimo, možda ćemo se vidjeti negdje drugdje, [...] a dotle strpljenje i neka svi bolovi budu jedna sekunda zemaljskog vremena.“