Pohvala pticama - ptice u hrvatskoj likovnoj umjetnosti od 19. stoljeća do danas

Pohvala pticama

ptice u hrvatskoj likovnoj umjetnosti od 19. stoljeća do danas 

Otvorenje izložbe u petak 20. listopada 2023. u 19 sati

Galerija Prica i Mala dvorana Galerije Prica, POU Samobor

Trg Matice hrvatske 6

Izložba je otvorena za posjetitelje do 3. 12. 2023.

Radno vrijeme Galerije:

utorak – četvrtak 9 – 14h

petak 13 – 19h

subota, nedjelja 10 – 17h

ponedjeljkom, praznicima i blagdanima zatvoreno

Animalizam u hrvatskoj likovnoj umjetnosti u Galeriji Prica

Ciklus izložaba pod zajedničkim nazivnikom Animalizam u hrvatskoj likovnoj umjetnosti od 19. stoljeća do danas pokrenut je 2013. godine u Galeriji Prica, u POU-u Samobor, zahvaljujući idejnoj inicijativi autorica projekta Snježani Pavičić i Dajani Vlaisavljević. Budući da je nemoguće realizirati jednu sveobuhvatnu izložbu na kojoj bi bili predstavljeni prikazi svih životinjskih vrsta i različita stajališta s kojih je tema promatrana tijekom zadanoga vremenskog okvira (od 19. stoljeća do danas), dogovoreno je da se izložba realizira u ciklusima, čime je omogućena  detaljnija obrada pojedinoga prikaza određene životinje ili životinjske vrste. Riječ je o kompleksnim izložbama kojima smo htjeli ukazati na važnost najstarije likovne teme u ljudskoj povijesti – prikaza životinja. 

Tako smo 2013. godine započeli s temom „najboljega čovjekova prijatelja”, psa, autorica izložbe Snježane Pavičić i Dajane Vlaisavljević. Nastavili smo 2019. godine u istome autorstvu s temom mačke, a ove godine predstavljamo različite aspekte likovnosti koji se vežu uz temu ptica autorice Dajane Vlaisavljević.

Koncepcija izložbe vođena je idejom da se na jednome mjestu detaljnije predstavi pojavnost motiva životinje u različitim stilskim razdobljima i brojnim umjetničkim pristupima. Također se izložbom ukazuje na ikonografska tumačenja tih motiva i njihovu čestu simboličku prisutnost u likovnoj umjetnosti.

Zadani vremenski okvir ove izložbe predstavlja odabir radova s temom životinja u likovnim umjetnostima od 19. stoljeća, točnije od doba bidermajera, pa nadalje. Zatim se prate djela u različitim kronološko-stilskim razdobljima – klasicizmu, romantizmu, realizmu. S prelaskom u 20. stoljeće slijede intimistički prizori, impresionističke obrade teme, radovi „minhenovaca”, zatim ekspresionistički pristup, potom radovi umjetnika Grupe trojice i Grupe Zemlja, kao i prikazi umjetnika naivaca. Jednako tako istražuje se pojavnost animalističkih motiva u modernističkim i postmodernističkim praksama. Odnos prema animalističkim temama  tijekom vremena i stilova mijenjao se. S jedne je strane taj odnos pozitivan – životinje se  promatraju kao čovjekovi suputnici i prijatelji s kojima ostvaruje miran suživot: kao statusni simbol, životni pratitelj ili društvo za zabave, kao dio pejzaža, a često i portreta. S druge je strane riječ o dokazivanju čovjekove superiornosti nad životinjama u vidu uzgoja ili lova, korištenjem za ishranu, istraživanja i eksperimentiranja, ukratko podređivanju životinja vlastitim interesima.

Životinjski motiv pritom je promatran preko životinjske anatomije, doživljaja ili jednostavnih, svakodnevnih prizora njihova postojanja. Sama tema izložbe i izbor životinja kao glavni motiv na prvi pogled djeluje pomalo dražesno , no svjesni smo da je upravo ona vrlo bliska posjetiteljima, ljubiteljima životinja, koji tom temom bolje upoznaju bogatu povijest i stilski razvoj hrvatske likovne umjetnosti od 19. stoljeća do danas.

Nije zanemariv i opseg samih izložaba jer  na svakoj pojedinoj izložbi svaki put predstavljamo nešto više od stotinu umjetničkih radova u različitim likovnim tehnikama: slikarstvo, crtež, grafika, plakat, skulptura, prostorne instalacije i od ove godine fotografije. Na izložbi su zastupljeni radovi istaknutih hrvatskih umjetnika svih generacija, od najstarijih – primjerice radovi Nikole Mašića, Vlahe Bukovca, Miroslava Kraljevića, Vladimira Filakovca i Slave Raškaj – do naših suvremenika od kojih ćemo navesti samo neke: Jagora Bučana, Ivicu Malčića, Katarinu Ivanišin Kardum.

Istovremeno u organizaciji izložbe ostvarujemo brojne suradnje pa tako za potrebe izložbe predstavljamo male segmente bogatih zbirki hrvatskih muzeja i galerija, privatnih kolekcionara i samih autora.

U Galeriji Prica temu animalizma u hrvatskoj likovnoj umjetnosti već deset godina sustavno obrađujemo, a s obzirom na to da smo svi mi koji sudjelujemo u tome veliki ljubitelji i životinja i umjetnosti, lijepo je biti u njihovu društvu.

Nikolina Šimunović

Dajana Vlaisavljević „Pohvala pticama - ptica u hrvatskoj likovnoj umjetnosti“

Izložbom o pticama u hrvatskoj povijesti likovne umjetnosti nastavljamo ciklus animalističkih tema koje po treći put ljubazno ugošćuje samoborska Galerija Prica. Bavljenje animalističkim temama u likovnim umjetnostima povezano je s osobnim stavom kako bi čovjek konačno trebao holistički sagledavati cjelokupnu prirodu čiji je sastavni dio jer dosad joj je, kako lijepo kaže Nikola Visković, bio lošim gospodarom. Čini nam se, koliko god to naivno bilo, da bi umjetnost tomu možda mogla pridonijeti kojim sitnim kamenčićem.

Svako bavljenje nekom temom, a ne samo morfologijom likovnoga djela, neminovno skreće sa same likovne analize i valorizacije djela te uzima u obzir i brojne izvanlikovne momente, što omogućuje uvid i u određene društveno-kulturološke mijene povezane s bavljenjem umjetnošću. Taj transumjetnički i holistički pristup dopušta nam da vidimo i ono likovno nevidljivo, ono izvan likovnoga, a što samu djelu daje dodatno značenje te omogućuje tumačima umjetnosti, uzimajući u obzir njihov senzibilitet i znanje, slobodniju interpretaciju umjetničkoga djela od one koja se isključivo bavi njegovim morfološkim sadržajem. I upravo je bavljenje prikazima prirode, svojevrsnom ikonografijom prirode, ono što nas posebno zanima (prikazi pejzaža, životinja, bilja, atmosferalija – primjerice oblaka, kiše, sunca…).

U razdoblju koje razmatramo na ovoj izložbi ti su motivi prošli različite mijene^[1] dok se čini da je tijekom cjelokupne povijesti ljudski odnos prema pticama uglavnom ostao dualan: fascinacija čovjeka mogućnošću leta ptica, slikovitošću njihova izgleda, njihovim pjevom, bilo da je on uhu ugodan bilo da je to samo nekakvo kreštavo glasanje, očaravala je čovjeka. Sjetimo se samo Abbasa ibn Firnasa^[2] i njegova letećeg stroja prije Leonarda da Vincija i još davno prije braće Wright. Da ne govorimo o ptici kao simbolu slobode, jednom od najčešćih simboličkih momenata vezanih za ptice, te brojnim  drugim simboličkim značenjima koja se vezuju uz određene vrste ptica^[3]. S druge strane ptice su tragična bića – one su jedne od najpoželjnijih životinjskih vrsta „dobrih za jelo”, njihovo se perje upotrebljavalo za pisanje, na jastucima punjenim njihovim perjem čovjek je snivao stoljećima. Tako su ptice prve životinje kojima se bavimo u ovome ciklusu likovnih animalističkih tema u Galeriji Prica,  životinje koje se u našoj kulturi (civilizaciji) u velikoj mjeri upotrebljavaju u prehrambene i druge uporabne svrhe. Dok nam je pomisao o psima i mačkama (jer oni su naši kućni ljubimci) kao hrani odbojna i neprihvatljiva, to nije slučaj s pticama, posebno domaćima. Prisjetimo se Reaganove misli: „Odnos naše kulture prema životinjama jest onaj tipa upotrijebi i baci, kao da su ta osjetljiva stvorenja proizvodi ili stvari.”, a koju je Nikola Visković posebno istaknuo u svojoj knjizi^[4]. To se u najvećoj mjeri odnosi na domaće ptice koje se uobičajeno nazivaju perad i o kojima se uglavnom i ne razmišlja drukčije osim kao o pohanoj piletini, pečenim krilcima, purećim fileima, nadjevenim patkama, guščjoj pašteti…, dakle kao o nečemu „dobrome za jelo”. Naravno, uz ptice namijenjene lovu ni druge ptice ne prolaze mnogo bolje, pogotovo one gradske. Nevjerojatan je obrat koji su, recimo, doživjeli golubice i golubovi – od simbola čistoće, svetosti, mira, biblijskoga vjesnika blizine kopna s maslinovom grančicom u kljunu do nepoželjnih gradskih stanovnika – „letećih štakora” koje se nastoji na svaki način izgnati s trgova gdje se najčešće okupljaju. Slično je i s crnom zlokobnom vranom, jednom od najinteligentnijih životinja uopće, koja je nekad, kako pripovijeda Ovidije, bila lijepa i vjerna Atenina prijateljica. Smeće oko kojega se okupljaju vrane stvorio je čovjek, ali rijetko tko će priznati da smo mi, ljudi, uzrok nečistoće i da mi, ljudi, beskrupulozno ulazimo u prostor prirode. Statistički podatci govore o tome koliko se drastično iz godine u godinu smanjuje broj gradskih ptica^[5] kao i koliko je, nasuprot tomu, porasla proizvodnja peradi. Umjesto naziva pojedine vrste ptica u tim se statistikama upotrebljava izraz „kljunovi”^[6] kako bi „ono dobro za jelo” što manje asociralo na slatke piliće, guščice ili patkice koje tako rado istovremeno gledamo na YouTube klipovima dok grickamo pečena krilca ili jedemo sendviče s purećom ili pilećom šunkom.

Tijekom cijele povijesti likovnoga izražavanja prikazi ptica, kao i većine ostalih životinja, od najranijih razdoblja predstavljali su zagonetku, fascinaciju, udivljenje, ali i strah, pa ne čudi da  ptice često imaju mitske, religijske ili simboličke uloge, da se upotrebljavaju kao metafore, personifikacije, što im u potpunosti neće uskratiti ni racionalizam ni razvoj znanosti, ali ipak će umanjiti njihovu magičnost, zagonetnost pa se u likovnim umjetnostima počinju u većoj mjeri prikazivati samo kao ptice.  

Umjetnost prve polovice 19. stoljeća u Hrvatskoj obilježavaju importi, putujući slikari i pokoji regionalni slikar. Sve do pojave prve generacije minhenskih đaka, koji predstavljaju nukleus i daju poticaj hrvatskoj umjetnosti, u Hrvatskoj govorimo o umjetnosti regija. To samo po sebi ne bi bilo loše da domaća likovna scena nije pretežito provincijalna i amaterska. Stoga će se imućniji slojevi za kupnju slika obraćati stranim slikarima, specijaliziranima za određeni žanr. Tako vezano za našu temu kao primjer izdvajamo sliku Mrtva priroda s lovačkim priborom, 1846., austrijskoga slikara mrtve prirode Josefa Lauera (1818. – 1881.) iz Muzeja likovnih umjetnosti u Osijeku. Sliku izdvajamo jer je riječ o tipičnome onodobnom prikazu mrtve ili žive ptice kao dekorativnoga elementa. Mrtve ptice zanimljive su zbog svoje slikovitosti te su se takve kompozicije često izrađivale za blagovaonice. O suosjećanju s nesretnom sudbinom životinja ovdje nema ni traga. Jednako tako prikazi ptica, posebno onih uvoženih iz kolonija, često su smještali ptice u neprirodna okruženja koja nisu imala nikakve veze s njihovim prirodnim habitatima, jer je vizualni dojam odnosno efekt bio važniji od istine. Općenito, ptice su bile obljubljeni motiv europskoga slikarstva toga doba – pored mrtvih priroda sa živim ili mrtvim pticama, česti su prikazi ljupkih scena djece i žena s pticama, i to pripitomljenih uvezenih ptica koje su postale kućni ljubimci, ili pak muškaraca sa sokolima kao relikvijama sokolarenja,^[7] izrazito popularne zabave viših slojeva. Vrsta ptice atribuira se ovisno o njezinu izgledu, snazi, osobinama, ljudima: djeca i žene prikazuju se s golubicama, pticama pjevicama, dakle ljupkim pticama, a muškarci sa sokolom, dakle uz „mačo” pticu. Primjerice slika s motivom djevojčice s pticom nepoznatog autora iz napoleonskoga razdoblja koja se čuva u zbirci Nacionalnoga muzeja moderne umjetnosti ili slika Djevojka s pilićima francuskoga slikara Josepha Carauda (1821. – 1905.), koji je poznat po slikama s prikazima dražesnih djevojaka s pticama i drugim životinjama, iz Muzeja likovnih umjetnosti u Osijeku. Spomenimo još kako su ptice donošene iz kolonija često bile inspiracija različitih dekorativnih motiva, tako je paun zbog svojega raskošnog perja bio omiljen secesijski dekorativni motiv predmeta primijenjene umjetnosti.

Hrvatski slikari 19. stoljeća, uključujući i tzv. prvoga ilirskog slikara Vjekoslava Karasa (1821. – 1858.), slikaju gotovo isključivo domaće ptice – perad. Ta je činjenica neposredno povezana sa stanjem u Hrvatskoj kao pretežito ruralnim prostorom s kojim su umjetnici povezani. Karas tako, recimo, slika seljanku s kokoši prebačenom preko ramena, vjerojatno je noseći na kakav sajam na prodaju. Najveći opus studija i tzv. gotovih slika s motivom peradi u hrvatskoj likovnoj umjetnosti ostvario je Nikola Mašić (1852. – 1905.). Rezultat je to i Mašićeva školovanja na minhenskoj akademiji gdje se u okviru Naturklasse neposredno promatralo i slikalo životinje. Međutim, više od akademskoga učenja za Mašića su za slikanje životinja i bilja bila važna njegova samotna lutanja po Posavini. Tu je u seoskim dvorištima imao prilike vidjeti pure, guske, patke… koje je bilježio neposredno u nekoliko poteza kistom. Kasnije ih je slagao u artificijelne kompozicije, kao što je to recimo Guščarica na Savi, 1880. – 1881. Iste motive bilježila je i Slava Raškaj (1877. – 1906.) koja je svojom metodom rada bila najbliža od svih hrvatskih umjetnika načinu slikanja prvih impresionista. Njezine slike rađene neposredno u prirodi nisu služile kao studije za rad u atelijeru, one su bile gotovi radovi. Akvareli koka iz privatne zbirke puni su dnevnoga svjetla i kolorističke raskoši perja životinja. Idiličnu scenu neposrednoga izričaja iz seoskoga dvorišta kojim se slobodno šeću koke, guske, pure, kasnije će naslikati i Branko Šenoa (1879. – 1939.), o čijemu ranom slikarstvu u Vijencu 1902. oduševljeno piše Nikola Mašić. Taj tematski niz nastavit će se profinjenim crtežima olovkom ili gvašem Otona Ivekovića (1869. – 1939.), koji se čuvaju u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu. Iveković je inače bio i strastveni lovac, ali i odličan animalistički slikar i crtač. Bez suvišne deskripcije i narativnosti, koja inače opterećuje njegove povijesne kompozicije, Iveković prikazuje anatomsku bit peradi i njihovih pokreta. Koliko god nam se to činilo kontradiktorno, činjenica je da je u tim crtežima vidljiva određena simpatija slikara – lovca prema životinjama.

Miroslav Kraljević (1885. – 1913.) kronološki je sljedeći važan slikar životinja. Njegov animalistički opus obuhvaća različite životinje, i one koje vežemo uz grad – kućne ljubimce, ali i one iz seoskih štala i dvorišta. Dijagonalnom kompozicijom prikazao je četiri patke i guske kako mirno sjede na zelenoj površini trave ostvarujući to sumarno vidljivim namazom kista. Dinamika inače statične kompozicije postignuta je naizmjenično istegnutim vratovima koloristički različito danih ptica. U svojemu kratkom životu Kraljević se okušao i u prikazu mrtve divljači slikane po uzoru na način slikanja Nizozemaca koji karakterizira izrazito realističan pristup. To je, naravno, rezultat školovanja na minhenskoj akademiji gdje se kao i na drugim akademijama toga doba osjećao probuđeni interes za prirodu uz istovremeno smanjivanje interesa za bavljenje mitološkim temama u propisanim kurikulima. Raznolikost animalističkih motiva u Kraljevićevu opusu dokazuje i crtež iz njegove crtaće bilježnice ptice marabu koja naseljava područje južno od Sahare, a koju ju je vjerojatno vidio u gradskome okolišu – u zoološkome vrtu, koji su se u velikoj mjeri osnivali tijekom 19. stoljeća.

Kao što smo već spomenuli, ptice su tijekom povijesti imale brojna simbolička značenja, i to ovisno o vrsti ptice. Umjetnost modernoga doba, koje uključuje i 19. stoljeće, ne poznaje tu raznolikost simbolike ptica, možda upravo zbog već spomenutoga inzistiranja na neposrednome opažanju prirode i s tim u vezi sve većim razvojem znanosti koji se posredno odražava i u umjetnosti. Osim toga simbolika se također mijenja, dolazi do novih pojedinačnih simboličkih značenja pa je tako primjerice u doba romantizma labud često povezivan sa smrću zbog naglašavanja labuđega pjeva, što je odgovaralo bolećivome sentimentu romantizma. Spomenimo ovdje kao rijetke primjere simboličkih prikaza ptica u hrvatskoj umjetnosti sliku Vlahe Bukovca (1855. – 1922.) Akt s pticom, 1886., te Kraljevićevu Ledu, 1912., na kojima ptica – kod Kraljevića riječ je o labudu – predstavlja muško načelo, kako se labud najčešće simbolički pojmi još od antike kada je Zeus preuzeo lik labuda kako bi obljubio spartansku kraljicu Ledu. Koliko je jak taj simbolički moment, pokazuje što je i avangardni umjetnik Josip Seissel (Jo Klek, 1904. – 1987.) posegnuo u svojevrsnome nadrealističkom zamišljaju također za motivom labuda i žene.

Razdoblje između dvaju ratova obilježavaju različite poetike, ali ipak se dvije struje posebno ističu od kraja 20-ih do sredine 30-ih godina 20. stoljeća. Riječ je naravno o Grupi trojice i Grupi Zemlja, dvjema suprotstavljenim poetikama i pogledima ne samo na umjetnost i njezinu ulogu u društvu već i na samo društvo. Izvjesni je kuriozitet da slikare koji su članovi ili su bliski socijalno angažiranoj Grupi Zemlja, koliko nam je poznato, ne zanima motiv ptice. Na njihovim radovima brojni su prikazi domaćih životinja – krava, bikova i konja te rjeđe pasa i mačaka, ali ptica, pa ni onih domaćih, u stvari nema.  S druge strane, slikari bliski poetici Grupe trojice, koja zagovara likovnost bez društveno-političke angažiranosti, slikaju ptice. Doduše, one nisu brojne i većinom se svode na prikaze mrtvih životinja kao lovina, primjerice slike Divlje patke ili Tetrijeb Ljube Babića (1890. – 1974.) na kojima umjetnik baš kao i u ranijim razdobljima ne iskazuje empatičnost, već mu je slikovitost mrtvih ptica poticajni likovni motiv po uzoru na stvaralaštvo minhenske akademije. Među prikazima mrtvih ptica svojom nježnom tugom posebno se izdvaja gotovo monokromni prikaz mrtve jarebice Emanuela Vidovića (1870. – 1953.). Krhko obamrlo tijelo i pognuta glavica koloristički se potpuno utapaju u okerastu površinu pozadine kao u neko beznađe u kojemu u konačnici svi nestajemo.

Jedna od podtema prikaza mrtvih ptica jesu i prikazi ptica pripremljenih za hranu odnosno sarkofagija. Potresna slika Brune Bulića (1903. – 1990.) Patke iz 1924. godine prikazuje mrtvo očišćeno truplo životinje na tanjuru. Čini nam se da je Bulić ipak dirnut „ulogom i svrhom” ptice, odnosno njezina leša koji čeka da ga se pripravi za jelo, iskazujući indiferentnost prema sudbini ptice što postiže nizanjem paralelnih planova, dok određenu uznemirenost jedino pobuđuje glava patke što beživotno visi s ruba stola na dugome vratu.

Vjera Boničić Zamola (1883. – 1939.) rijetko je školovana umjetnica toga doba koja se posebno istaknula u crtačkim i grafičkim tehnikama, a česti su joj motivi upravo životinje. Jedan je od vrsnih radova njezin drvorez u boji s prikazom pelikana. Plošan i stiliziran prikaz bijelih ptica na zelenoj plohi donekle je dekorativan, djeluje plakatski u najboljem smislu riječi.

U hrvatskoj likovnoj umjetnosti slikar Vladimir Filakovac (1892. – 1972.) smatra se jednim od nekoliko najznačajnijih slikara animalista. Tako se ističe njegov opus nastao nakon povratka s Istočnoga fronta u Osijek 1918. godine. Pišući o tome razdoblju Filakovčeva života i  rada Iljko Gorenčević između ostaloga kaže „… voli lov i životinje koje ubija s mnogo simpatije…”^[8] Zaista, teško je shvatiti taj paradoksalni odnos lovaca prema životinjama, hrane ih da bi ih iz zabave kasnije ubijali kao trofeje.^[9] Međutim, ovdje ćemo ostaviti po strani brojne Filakovčeve prikaze mrtve lovine, a izdvojit ćemo sliku Supovi u planinskom pejzažu nastalu negdje oko 1920. godine, zloslutne atmosfere vjerojatno povezane i s nedavnim slikarevim ratnim iskustvom. Bremenitošću je nabijena i slika Maksimilijana Vanke (1889. – 1963.) Starica s papigom nastala nešto prije njegova odlaska u Ameriku 1934. godine. Pognutu staricu teška hoda i njezinu papigu iz mračne pozadine obavija žućkasti svijetli oval, ali i starica i njezina ptica, sudeći ne samo po tome što je žena natovarena raznim predmetima koje teško nosi već i po koloritu, ostaju u mraku nemoći njihova mukotrpnoga života. Znajući da je papiga nakon što je sišla s trona prestižne ptice postala atributom neobičnih ljudi, jasno je da čudnovata starica nije bez predumišljaja prikazana upravo s papigom.

Slika Ružičasti Pierrot, (oko 1930.) slikara splitskoga likovnog kruga Ivana Mirkovića (1893. – 1988.) pomalo je groteskno zastrašujući prikaz odbačene lutke Pierrota, obučene u sjajnu odjeću i otvorenih žalosnih očiju, i dviju začudnih ptica. Kao u nekome horor-filmu u kojemu ljepuškaste lutke ožive i postaju nezamisliva čudovišta te se udružuju u svojemu zlom pohodu s neobičnim pticama.

Na izložbi je predstavljeno nekoliko radova hrvatskoga i francuskoga slikara Slavka Kopača (1913. – 1995.) koji kronološki pokazuju Kopačev artbrutovski put od ključnoga susreta s Jeanom Dubuffetom (1901. – 1985.) godine 1948. preko motiva ptice u različitim tehnikama koji je uvijek nenametljiv i nježan u izričaju. Nasuprot Kopačevu artbrutovskom lirizmu nedavno preminuli slikar i osnivač trešnjevačke Udruge autsajderskih slikara Nenad Burcar (1952. – 2023.) slika 1998. platno velikih dimenzija (82 x 322 cm) Konj, vepar, ptica snažnoga ekspresionističkoga kolorita i geste.

U drugoj polovici 20. stoljeća unutar raznolikosti modernističkih i postmodernističkih pristupa i poetika motiv umjetničkoga djela postaje još manje važan no što je to bio u prethodnim desetljećima. To znači da će ikonografska veza između teme/sižea i likovnosti biti nebitna jer na tragu apstrahiranja forme dominantna napredna misao samu likovnost uzima za temu, dok istodobno figuracija donekle postaje anakrona pojava. Međutim, svaka „revolucionarna” promjena s vremenom gubi svoju inovativnost i postaje manirom. Naravno, odnosi se to na sva vremenska i stilska razdoblja pa sudu vremena odolijevaju samo oni radovi koji su bez obzira na stilsku formu i morfologiju sačuvali imaginativnost i nesputanu izvornost.  

Dio te anakronosti 50-ih i 60-ih godina 20. stoljeća, kako je neki vide, začahurio se u brojnim intimističkim prikazima, pa i u onim scenama koje nastanjuju ptice Ede Kovačevića (1906. – 1993.), Marte Erlich (1910. – 1980.) i Zlatka Price (1916. – 2003.). I koliko god formalno različiti bili, imaju zajedničku osobinu da male, skromne motive i stvari čine velikima u svojemu duboko intimnom doživljaju. Najbolji je primjer za to slika Ede Kovačevića U zimi iz 1964. ili 1965., svejedno je, jer zima je zima pa bila to 1964. ili 1965. godina. Kovačević je daje znakovima: pticom – znakom, žirom – znakom, korom divljega kestena – znakom… koji se probijaju iz tamne podloge kao osobni zamišljaji. Ipak, nije nevažno što se ptica probija iz dubine tmine zajedno sa svijetlim kvadratom na kojemu je i slikareva signatura!^[10] Martu Erlich fascinirala je pak slikovitost koka i pijetlova koja varira u brojnim akvarelima i gvaševima  čistoćom dječje udivljenosti u najljepšemu smislu riječi. Pricin prikaz Žene s kokošima iz 1953. zaustavljeni je trenutak zajedničkoga bivanja dvaju bića na ovome svijetu između kojih nema u tim trenutcima nikakve razlike jer to je nešto mnogo više od banalnoga hranjenja kokoši žene u plavoj košulji istoga onog tona kojim su prikazane neprirodno plave životinje. Male stvari postaju velike i u ludističkim prikazima koji pokušavaju odagnati težinu misli i okrenuti se veseloj igrivosti. I ne, nije vedrina pogleda lakša od onoga teškog, baš suprotno, potreban je veći napor da se ozbiljnost i težina života prihvati humoristično. Veliki majstori takva životnoga i umjetničkoga umijeća jesu Zvonimir Lončarić (1927. – 2004.), Josip Diminić (1937. – 2019.), Vasko Lipovac (1931. – 2006.) i Branko Ružić (1919. – 1997.), a motiv slikovite ptice za te je umjetnike kao stvoren. Njihovi prikazi, bilo da je riječ o grafici, bilo slici ili skulpturi, poigravaju se pojednostavljenim oblicima i dijelovima ptičjega tijela. Ti radovi provociraju osmijeh jer ne može se ostati mrgudnim ako te gleda velika crvena ptica ili ako se raznobojne ptičice pentraju po drvetu od obojenoga fiberglasa!  Njima se pridružio i neobičan, pomalo fantastičan i nadnaravan Pijetao na žici Borisa Dogana (1923. – 1992.), umjetnika čiji je stav bio da je veza između čovjeka i prirode neraskidiva i temeljna. Isto je takva i jedna od brojnih šarenih ptica, ovoga puta jedna plava narogušena ptica velikog animalističkog slikara i ilustratora Ivana Antolčića (1928. – 2019.).

Kao što je već ranije spomenuto, ptice su oduvijek bile nositelji brojnih, različitih simboličkih značenja. Svaka vrsta ptice, od domaćih pijetlova do divljih ptica ili onih donesenih iz kolonijalnih područja imale su određenu simboliku koja je ovisno o okolnostima mogla biti suprotstavljajuća. Uzmimo primjerice galeba, bliska našemu podneblju i česta likovnoga motiva ne samo naših likovnih umjetnika. On može biti ukras mora, kako navodi slavni prirodoslovac Alfred Edmund Brehm, bilo kad leti, lebdi poput zmaja na vjetru, ili kad pliva.^[11] Istovremeno se negdje smatra zloslutnim znakom^[12] ili simbolom lakomosti zbog svoje nezasitne gladi. Kod nas se općenito smatra lijepom i moćnom pticom koja obitava u primorskim krajevima pa se nerijetko smatra simbolom ljepote života na moru.

I roda je nositelj pozitivnih asocijacija jer s njom dolazi toplije vrijeme i ljepši dani. Svojstvu da dugo nepomično stoji u plitkoj barskoj vodi pripisivala se meditativnost. Istina, ponekad je se zbog toga gledalo i kao ljenjivicu^[13] koja ništa ne radi. Slavo Striegel (1919. – 2014.) još jedan slikar – animalist, prikazao je upravo tu scenu – dvije rode mirno stoje u guštiku i ništa ne rade!

 Antuna Motiku (1902. – 1992.) također su često okupirali motivi ptica kao i drugi animalistički motivi, prisjetimo se samo brojnih  prikaza mačke. On im pristupa duhovito i u tu svrhu pretjerano naglašava pojedine dijelove tijela, kao na crtežu ugljenom iz MSU-a gdje je ptić obdaren velikim okruglastim trbuščićem. Sličan humoristični pristup vidljiv je i u radovima Antuna Babića (1931. – 2023.) koji svoj likovni izraz temelji na ironičnim i grotesknim prikazima uz prožimanje plastičnih i linearnih elemenata.

Ovakva vrsta izložbe prilika je da se predstave i vrijedni nepravedno rjeđe izlagani umjetnički radovi hrvatskih autora. Na slici samozatajnoga slikara Mate Benkovića (1914. – 1981.) Prozor iz 1968., zajedno s osamljenom pticom na prozorskoj polici uranjamo u svetost melankolije i osamljenosti. Slika Vladimira Dodiga Trokuta (1949. – 2018.) Let ptica nebeskih iz 1971. pripada formativnomu likovnom razdoblju u kojemu Trokut od 1968. do 1976. uči u Splitu kod jednoga od najznačajnijih hrvatskih modernista Ante Kaštelančića (1911. – 1989.) i jednoga od najznačajnijih likovnih eksperimentatora Božidara Jelinića (1926. – 2011.). Niz ljudskolikih ptica izražava njegovu iskonsku bojazan od sumnjivoga ljudskog djelovanja, koja ga je pratila tijekom cijeloga života, i umjetnički rad predan anarhističkoj ideji. Slikarsko sjedinjenje nedužne, čiste ptice i čovjeka sumnjivih namjera još je rječitije iskazao u ciklusu radova Poj ptica nebeskih^[14] zatvaranjem plastičnoga pištolja u krletku. U skupinu svakako nedovoljno prisutnih i priznatih umjetnika spada Vera Fischer (1925. – 2009.), svestrana umjetnica koja sedamdesetih godina izrađuje žičane intimističke skulpture ptica malih dimenzija na granici apstrakcije.

Gotovo cjelokupno djelo Alberta Kinerta (1919. – 1987.) prožimaju animalistički motivi postepeno apstrahirane figurativnosti. Kinert polazi od organske morfologije, reducirajući deskripciju i stvarajući vlastitu varijantu lirskoga enformela čiji oblici potiču asocijativan proces koji daje tim oblicima, pa ih čitamo kao jata ptica ili skupine nekih drugih animalia. Jedna od ranijih slika jest čudnovata ptica iz 1966. godine gdje mrljasti potezi kista provociraju titravu površinu inače kompaktna oblika ptice izuzetno naglašena kljuna koji zapravo preuzima cijelu životinjsku glavu. Crteži olovkom, ugljenom i temperom Ivana Lovrenčića (1917. – 2003.), iz dvaju od brojnih crtačkih ciklusa pod naslovom Večernja risanka i Smrt ptice, izražavaju samu bit Lovrenčićeve poetike u koju je utkano stvaralaštvo sklono pučkoj dekorativnoj umjetnosti melankolično-lirskoga karaktera sa stiliziranim prikazima živih i mrtvih ptica, slikama duboko utisnutim u svijest slikara od ranoga djetinjstva provedena u zagorskome selu. Iako građene sasvim drukčijim likovnim izražajnim sredstvima, slike Tonke Petrić (1929. – 1996.) imaju ponešto od dječjega crteža bliska po „nevještosti” pučkomu izrazu. Njezina slika intenzivna kolorita s grotesknim ljudskim likom ptičjih nogu oko kojega oblijeću ptice kao da ga i samoga transformiraju u pticu.    

Zanimljivo je kako je motiv ptice uvelike fascinirao dva velika umjetnika različitih poetika: Edu Murtića (1921. – 2005.) i Ivana Kožarića (1921. – 2020.). Ako se Murtić igdje vraća figuraciji, onda je to u motivu ptice u brojnim crtežima, keramici…, i to bilo da je riječ o uporabi ptice – znaka kao simbola slobode ili bilo samo kao ornamenta. Međutim, posebno mjesto među djelima s motivom ptice, čini nam se, zauzima mozaik iz 1990. koji krasi prezbiterij svetišta i crkve sv. Eustahija u bokokotorskoj Dobroti. Murtić je baroknu uzgibanost povezao s letom ptica u jedinstvenu dinamičku cjelinu u kojoj ptice zadržavaju kršćansku simboliku ne odričući se zemaljske, prirodne ljepote.

Kožarić, s druge strane, nije umjetnik velike geste, već velikoga u malome. Samo u MSU-u u Zagrebu, u Atelijeru Kožarić,, nalazi se dovoljan broj njegovih radova ptičje tematike da bi se mogla napraviti izložba o pticama samo s njegovim djelima. Od studija olovkom u tekicama, crteža u pastelu, tušu i olovci pojedinih vrsta ptica i njihovih karakterističnih pokreta do vlastitoga prikaza s pticama kojim iskazuje svoj stav o nedjeljivosti čovjeka od životinje i prirode uopće. Tu svijest i savjest posebno je uznemirujuće izrazio gipsanom skulpturom Zaljevski rat iz 1996. kojom se neposredno referira na jednu od najvećih ekoloških katastrofa koja se dogodila u vrijeme Zaljevskoga rata 1991.^[15] Ukočena figura ptice koja se ne može više ni batrgati kako bi se oslobodila debelih naplavina nafte, duboko je potresna u svojoj minimalističkoj morfološkoj prezentaciji.   

Zvjezdana Fio (1954.), jedna od najznačajnijih pripadnica nove slike u razdoblju transavangarde 80-ih godina prošloga stoljeća, raščlanjuje motiv koji slika na male oblike i tim procesom traži samu bit onoga što je s onu stranu predmetnoga. Takav je i duboko meditativan prikaz duha u februaru u kojemu se skriva i poneka ptica. Sasvim je drukčiji likovni postupak također izrazito refleksivnoga suvremenog slikara kasnije generacije, Jagora Bučana (1968.). Bučan istražuje bit likovnosti, misaonu pozadinu vizualnoga, koristeći se fotografijama ptica koje smješta na disciplinirane geometrijski apstraktne pozadine. Susret je to prirode i znanosti te figuracije i apstrakcije u likovnome smislu. Ciklus slika pod naslovom Sabor ptica^[16] inspiriran je teološko mističnom poemom Jezik ptica perzijskoga pisca Fariduddina Muhammeda Atara, nastalom u 12. stoljeću, koja predstavlja jedno od ključnih djela perzijske i sufijske književnosti. Ptice su ovdje simboli različitih vidova ljudske duše. Čini nam se da su upravo parabole, kroz koje Atar progovara koristeći se pticama, ono što čovjeka, svjesno ili ne, veže za poimanje različitih vrsta ptica (bile one velike, male, lijepe, ružne, lijepoga glasa ili graktalice), ponovno se utječući dojmovima koji tako djeluju na formiranje prirođenih emocija (sreće, straha…). Nedjeljivost prirode od umjetnosti povezana je i sa sve češćim holističkim pristupom društvu. Tako je i kod nas već prisutna praksa da se pripremaju izložbe i objavljuju zbornici koji uključuju prirodoznanstvene članke, antropološke, kao i članke koji razmatraju različite umjetničke vrste ili pak prava životinja u smislu etike životinja. Slike ptica Katarine  Ivaniš Kardum (1975.) inspirirane su slikaričinim radom u prirodoslovnome muzeju u Dubrovniku i dioramama koje se u njemu čuvaju. Bliskost s prirodom i promišljanje njezine nesigurne budućnosti zbog neodgovornoga ljudskog ponašanja obilježava i radove Josipa Zankija (1969.) te posebno multimedijalne umjetnice i aktivistice Ivane Filip (1978.)

Delikatan crtež Ive Patarčec (1962.) nastavlja poetiku intimističkoga senzibiliteta, ali neobično strogim izražajnim sredstvima – splet tankih, oštrih linija isprepleten je nekom geometrijskom logikom koja sugerira oblik ptice. Tako crtež istovremeno djeluje prozračno i nježno, ali i ozbiljno u strogoći mreže linija na bijeloj površini papira. Ivica Malčić (1964.) pak opsesivnom praksom da slikama svakodnevno bilježi vlastiti život i snalaženje u društvu, duhovito komentira svoj život naslovom slike Moje slike izražavaju i sramotu i ponos, 2022. Na slici je prikazan veliki i „ponosni” puran i mali sumarno dan čovječuljak. Dakle, slijedeći ikonografsku perspektivu, čitamo: ono veliko važno je, malo je nevažno, dakle, jesam li ja taj čovječuljak? Vlado Martek (1951.), umjetnik koji posredno, preko poezije, ulazi u likovnu umjetnost, prikazuje koku (dakle kao i Malčić koristi se metaforom vezanom za perad) koja stoji na jednoj maski, a drugu drži u kljunu, dok su joj na leđima simboli toploga i sigurnoga života (kućica, saonice, ogoljelo drvo  zimi) – odbacuje li to jednostavna, obična domaća koka maske (personificira li ona blaziranost) i zadržava ono jednostavno egzistencijalno, trudeći se naći put k autentičnomu? Domaće ptice, ovaj put žarko crvenoga, kreštavog kokota, drži se i Matko Vekić (1970.). Lišen deskripcije i sveden na nekoliko nepravilnih geometrijskih ploha Vekićev kokot iz sve se sile glasa izazivajući kod gledatelja sažalni osmijeh zbog nemoći životinje. Kao što vidimo, ptice su zaista vrelo simboličkih prikaza i asocijacija, od onih poetičnih koji uzdižu pticu kao simbol ljepote, slobode, nepobjedivosti, mudrosti do onih koje se upotrebljavaju kao metafora gluposti pojedinca, društvenih pojava ili društva uopće. „Slučaj” je to s kokoši koja se upotrebljava kao metafora gluposti, za razliku od pijetla – kralja, valjda zbog krijeste, iako sigurno nije pametniji od koke!

Ružičasti plamenci Bojana Šumonje (1960.), jedna od najizdržljivijih ptičjih vrsta, zalutali su u šumu otpornih brezinih stabala. Što tamo rade? Bauljaju u pokušaju preživljavanja jer kako naslov slike kaže Here we are, jebi ga, optužujući nas da smo sami krivi za svakovrsne pustoši u kojima smo se našli. S druge strane Zoran Šimunović (1984.) koji prema vlastitome iskazu ružičastu smatra najdražom bojom, a koja se inače po nekome nepisanom intelektualizmu smatra kičastom, slika vesele, razdragane patkice – igračke. Još uvijek nije jasno je li riječ zaista o neskrivenome veselju, optimizmu ili je to samo fasada, trud da se osjeća dobro, jer jedino se tako može dobro živjeti i bukvalno i metaforički.

Uz ovih dana često spominjanu Barbie ružičastu i sve konotacije koje idu uz tu boju i lutku, okrenimo se od toga magiji slikarstva i ružičaste boje u knjizi Tiepolova ružičasta Roberta Calassoa! Ptice kao i boje dolaze iz prirode, a čovjek im temeljem prvotno različitih senzacija, a kasnije prenoseći stečena iskustva pa onda i znanja, daje različita značenja koja se vremenom, kako smo vidjeli, mijenjaju do te mjere da ponekad idu do suprotstavljajućih krajnosti. Antropomorfiziranje životinja, pa onda i ptica, stalnost je u umjetnosti. Pajo Biserka Martine Grlić (1982.) antropomorfizirani je hiroviti patak nastao 1931. kao animirani lik Disnyjevih crtanih filmova. Uskoro se pojavila i igračka koja će obilježiti  djetinjstva brojnih generacija i postati dio pop-kulture.

 „Pernati majmun – kaže za papigu njemački prirodoslovac Alfred Brehm – jer je radoznala poput majmuna, jednako tako spretna, domišljata i zabavna”.^[17] To znanje o „pernatom majmunu” kao između ostaloga i zabavnoj ptici koja može izgovarati besmislice koje ju čovjek nauči, mogući je bijeg slikara od konkretne fobije – potresa kojem se utekao kao olakšanju u vrijeme zagrebačkoga potresa i pandemije. Damir Očko (1977.), slikajući žarkim bojama veselu, dobroćudnu pticu, tako je spomenuti strah pridružio svom katalogu fobija^[18].

Primjeri radova i nekoliko suvremenih umjetnika različitih umjetničkih poetika pokazuju kako je motiv ptice kontinuirano inspirativan te kako su neka znanja, metafore duboko usađene u našu kolektivnu misao.

Skulpturalna forma također je nadahnuta motivom različitih vrsta ptica. Kao što je u slikarstvu 19. stoljeća i početka 20. stoljeća, tako se i u hrvatskome kiparstvu navedenoga razdoblja motiv ptice uglavnom svodi na prikaze tzv. peradi. Na nevelikoj brončanoj skulpturi Puran iz 1904. godine Roberta Frangeša Mihanovića (1872. – 1940.) razgibanom formom kojom je ulovljen trenutak puranova kočoperenja Frangeš otvara vrata impresionističkomu izrazu u hrvatskome kiparstvu. U tom smislu valja spomenuti i njegovu plaketu iz iste godine Kokica i kokot. Kasnije će se motiv ptice, naravno, proširiti kako u smislu prikaza različitih vrsta ptica tako i poetika. Već je ranije bilo govora o prikazima galeba, jedne od najčešćih naših ptica, kao nositelja metafore slobode. Milena Lah (1920. – 2005.) koja se smatra pionirom apstraktnoga oblikovanja u hrvatskome kiparstvu, tijekom 60-ih godina dvadesetoga stoljeća započinje istraživanje motiva ptica koje dovodi do njezina specifičnoga umjetničkog izraza u kojemu sažima svoja dosadašnja iskustva. Motiv galeba u tome značenju upotrebljava kao pars pro toto svojih razvojnih dostignuća. Apstraktnim organskim formama glatke površine mramora izražava fascinaciju letom kao metaforom ideje o nesputanoj slobodi, nečime čime su obdarene samo ptice. U drugoj polovici pedesetih godina 20. stoljeća Vojin Bakić (1915. –1992.) radi i nekoliko skulptura ptica apstrahirane deskripcije na tragu njegove ikoničke skulpture Bik. Belizar Bahorić (1920. – 2002.) kao većina hrvatskih umjetnika šezdesetih godina zainteresirao se za apstraktne forme, naglašavajući konstrukciju i ritam tijela u prostoru. Apstraktnim oblicima povremeno daje asocijativna i humoristična značenja, što je vidljivo i u skulpturi samodopadnoga Flaminga. Motivom ptice kao simbolom kršćanske sućutnosti prema životinjama koristi se Kuzma Kovačić (1952.). Staklena skulptura – ptica zbijene forme koja nosi naziv najsućutnijega kršćanskog sveca, svetoga Franje Asiškoga, svodi tako sofisticirano cijelu priču o Franji Asiškome i pticama na prikaz samo jedne ptice. Upravo apstrahiranjem naracije te profinjenim gustim zelenkastim, a ipak transparentnim staklom Kovačić uspijeva dati samu bit Franjine ideje. S druge su strane kipari Branko Ružić i Josip Diminić koji se u svojim poetikama, kao što smo već prije spomenuli, vedro poigravaju s motivima ptica i njihovim osobinama. Antun Boris Švaljek (1951. – 2023.) duhovito transformira izgled pijetla: izduljen vrat koji se savija pod pravim kutom na koji je nasađena glava s crvenim akcentom krijeste, ponosa svakoga pijetla. Ista crvena boja nalazi se na nogama pijetla kao kakve šlapice. Kolorističkim momentima koji iskaču iz srebrnkaste površine skulpture te izmjenom proporcija tijela ponosnoga pijetla Švaljek uspostavlja ludički karakter skulpture.

Radovi Dalibora Stošića (1958.) Crveno i crno, 2010., i U potrazi za izgubljenim vremenom, 2011., prikazuju na baršunastu površinu pričvršćena mrtva preparirana trupla vrana. Ne može biti doslovnija misao o smrti, i to ne u smislu nekadašnjih mrtvih priroda čiji je interes bio u slikovitosti motiva. Ovdje je riječ o užasnoj neminovnosti konačnosti uopće.  

U suvremenoj grafičkoj produkciji izdvojili smo nekoliko autora koji su također nepravedno rjeđe prisutni na izložbama. Prikazi motiva ptice vezani su kako za simboliku slobode ostvarenu uzletom ptice – Zdenka Pozaić (1940.), Maja S. Franković (1951.), Branko Vujanović (1937.), tako i za precizan i suptilan prikaz konkretne vrste ptice, neugledna, svakodnevno prisutna vrapca Mirjane Vodopija (1963.).

Naivni i samouki umjetnici, bilo da je riječ o umjetnicima koji žive i rade na selu bilo u gradu, pokazuju znatno zanimanje za motiv ptice, koristeći se njime često kako bi izrazili unutarnje emocionalno stanje. Samouki slikar Karl Sirovy (1896. – 1946.) od 1915. pa do kraja svojega života istom je tehnikom intenzivno stvarao radove malih dimenzija neobična kolorističkoga sklada. Pod utjecajem art décoa i romantične stilizacije slikao je kompozicije pretežito simbolično-alegorijskoga sadržaja kakav je i kričavo crveni papagaj. Manje poznati samouki slikar Jovan Gojković (1898. – 1957.) uglavnom slika i motive Osijeka. Zanimljiv je crtež ptica iz osječkoga zoološkog vrta. Slika Crno jezero iz 1960. godine, najuspješnijega razdoblja Matije Skurjenija (1898. – 1990.), nadrealistički je prikaz tmurne slike prirode – nad bistru plavkastu površinu jezera nadvila se zloslutna tamna ptica. I slikar teškoga života radnika, posebno onih koji su bili prisiljeni zbog egzistencijalnih razloga napustiti svoju zemlju, tzv. „gastarbajtera”, Drago Trumbetaš (1937. – 2018.), koristi se motivom ptice kao metaforom, simbolom slobode, oslobođenja od okova vlasnika njegova rada. Personifikaciju vlastitoga oslobođenog bića radnik sanjari u viziji uzleta slobodne ptice otrgnute s lanca kojim je bila vezana. S druge strane pojedini slikari motivu ptice daju humorističnu notu. Josip Generalić (1936. – 2004.) duhovito je prikazao bucmastu pticu koja tanušnim nogama grabi velikim korakom naprijed. Franjo Klopotan (1938. – 2019.) smjestio je cijelo selo s jatom gusaka na velika leđa pure dok se selu približava jato lastavica, donoseći tako prve proljetne dane. Ivan Lacković Croata (1932. – 2004.) ostaje vjeran svojim lirskim prikazima – idiličnu atmosferu zimskoga sela dopunjuju raznobojne ptice na ogoljelim granama stabala poredane kao kakvi ukrasi na božićnome drvcu. Slikarica gradskih motiva Marica Mavec Tomljenović (1920. – 2017.) crtajući i slikajući ptice, također duhovito slika novopečene „dame – kokoši” i tako upotrebljava gotovo jedini simbol vezan za kokoši (ali ne i kokote!) – glupost. Petar Smajić (1910. – 1985.) i Sofija Naletilić Penavuša (1913. – 1994.) rezbare drvene skulpture životinja s kojima dijele svoje svakodnevnice. Smajić je koloristički suspregnut, njegova roda duga kljuna i dugih elegantnih nogu nema kolorističkih dodataka kao što ih to ima Ptica Sofije Naletilić Penavuše.

Na ovoj izložbi u okviru ciklusa izložaba animalističkih tema u Galeriji Prica uključili smo i nekoliko radova grafičkoga dizajna te fotografije. Razlog je tomu što su ptice kao tema gotovo nezaobilazan i čest motiv u grafičkome dizajnu, a jednako tako su inspirativne i fotografima. U tome smislu na početku svakako treba istaknuti radove Sergija Glumca (1903. – 1964.). Plakat iz 1938. Jadranska izložba predstavlja svođenje poruke na stilizirani prikaz galeba koji nesputano leti nebeskim plavetnilom Jadrana. Kasnije će Glumac izraditi, koristeći se istim načelom, skice za turističko oglašavanje „1000 otoka Jadrana”.^[19] I ovdje su ptice – krajnje pojednostavljeni prikazi galebova „simbol – znak” kojim se sažima privlačna poruka upućena turistima.

Suvremenom ljubitelju grafičkoga dizajna, posebno plakata, prva najvjerojatnija asocijacija uopće jest ikonički plakat za balete Žar-ptica i Petruška iz 1983. godine Borisa Bućana (1947.  – 2023. ). I inače Bućan je često kako na plakatima tako i u svojemu slikarskom opusu upotrebljavao slikovitost motiva ptica i njihovih pojedinih dijelova tijela – kljunova, krila, nogu – dajući im različite asocijativne sadržaje.  U ovoj kratkoj noti u kojoj smo imali namjeru podsjetiti koliko je motiv ptice inspirativan i u grafičkome dizajnu spomenimo još novinsku stranicu na kojoj je objavljen članak čiji tekst oblikuje glavu uboga purana koji se tradicionalno priprema za američki državi praznik Dan zahvalnosti Margaret Visser, kanadske spisateljice i antropologinje u New York Timesu 1992., čiji su autori Milan Trenc (1961.) i Mirko Ilić (1956.).

Konačna odluka da se na izložbu uvrste i fotografski radovi pridonijele su gotovo slikarske fotografije gradskih prizora s golubovima najpoznatijega predstavnika Zagrebačke škole fotografije, Toše Dabca (1907. – 1970.), ali i fotografije umjetničkih radova kao što je to snimak Bakićeve Male ptice iz 1953. Fotografija Smrt Ante Brkana (1918. – 2004.) iz 1955. „slikarski” je dovršena u akromatskome bogatstvu tonova izražavajući svu dubinu konačnosti prikazanu poetičnom scenom majušne mrtve ptice, smrt koja stane u dlan ljudske ruke. Gorgonaš Miljenko Horvat (1935. – 2012.) za svojega boravka 1963. u Skagenu, najsjevernijoj točki u Danskoj kamo se uputio potaknut pripovijedanjem Miloša Crnjanskog,^[20] snimio je nadrealističko tajanstvenu fotografiju mrtvoga galeba.

Spomenimo još nekoliko suvremenika: Josip Klarica (1946. – 2020. ) s fotografijom Mrtva priroda s pticom potvrđuje se kao umjetnik njemu bliske poetike zatravljene atmosfere. Sličnu težinu i atmosferu nose i fotografije bliske mu umjetničke duše i prijatelja, Ivana Posavca (1951.). Ovdje izlažemo jednu od njegovih ranijih fotografija Čovjek i ptica iz 1974. u kojoj je zbijena bit Posavčeva melankolična senzibiliteta. I Boris Cvjetanović (1953.) predstavljen je također fotografijama koje uključuju motiv ptice meditativnoga karaktera iz ciklusa Ocean iz 1988.

Izborom radova pokušali smo oslikati raznolikost pojavnosti motiva ptica u hrvatskoj likovnoj umjetnosti tijekom dvaju stoljeća. Zbog brojnosti vrsta ptica, njihove slikovitosti, jedinstvene sposobnosti leta brojna su njihova simbolička značenja koja su, usprkos razvoju prirodnih znanosti kojim se priroda i njezine pojave pokušavaju racionalizirati i objektivizirati, ostala važan motiv imaginacije. Ne možemo ne primijetiti da su se neki simbolički koncepti zadržali, a pojavili su se i poneki novi, kao i različite likovne reprezentacije koje ponekad izražavaju i subjektivitete tih inspirativnih bića. Upravo ta brojnost i raznolikost vrsta ptica kao i njihovih simboličkih značenja bio je zahtjevniji zadatak u odnosu na istraživanje umjetničkih djela koja su za temu imala motiv psa ili mačke. Svjesni smo da smo ovom izložbom tek odškrinuli vrata istraživanju još jednoga animalističkog motiva u likovnim umjetnostima – motiva  ptica koji je bio i još uvijek jest snažno nadahnuće nebrojenim umjetnicima.

Pjesnik je nalik tom gospodaru neba

Što živi u buri i carskog je roda,

U zemaljskoj hajci nema što mu treba

I silna mu krila ne daju da hoda.^[21]

Popis knjiga koje možete konzultirati uz monografije pojedinih umjetnika:

Zdenka Badovinac et al, Nebeška bitja. Ne človek ne žival, katalog istoimene izložbe, Moderna galerija, Ljubljana, 10.7.  – 4. 11. 2018.

Krešimir Brandt, Ptice s ljudskom dušom, CID-NOVA, Zagreb, 1997.

Caroline Bugler, The Bird in Art, Merrell, London – New York, 2012.

Maja Bunčić et al, Let u prošlost – ptice u arheološkoj baštini, Arheološki muzej, Zagreb, 2013.

Kenneth Clark, Animals and Men, William Morrow and Company, Inc., New York, 1977.

Tine Germ, Simbolika živali, Modrian založba, Ljubljana, 2006.

Tomaž Grušovnik, Etika životinja – o prekovrsnoj gostoljubivosti, Pergamena, Zagreb, 2023.

Suzana Marjanić i Antonija Zaradija Kiš (urednice), Kulturni bestijarij, zbornik radova, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 2007.

Eva Meijer, Kuća za ptice, Naklada Ljevak, Zagreb, 2022.

Publije Ovidije Nazon, Metamorfoze, fototipsko izdanje iz 1998. izdanja Matice hrvatske iz 1907., Zagreb.

Ida Slade, Između srca i želudca, neki primjeri animalistike u splitskoj likovnoj umjetnosti, predgovor u katalogu istoimene izložbe, Galerija umjetnina, Split, 10. 11. – 6. 12. 2020.

Branislava Vičar (urednica), Pojmovanje smrt: antropocentrizem in (ne)možne subjektivitete, zbornik radova, Annales ZRS, 2020.

Nikola Visković, Kulturna zoologija, Nakladni zavod Jesenski i Turk, Zagreb, 2009.

Dajana Vlaisavljević, Sve naše životinje, predgovor katalogu istoimene izložbe, Moderna galerija, Zagreb, 9. 3. – 16. 4. 2017.