Marko Polonio - In between

Marko Polonio "In - between"

Otvorenje izložbe u utorak 10. rujna 2024. u 20 sati

Mala dvorana Galerije Prica

Trg Matice hrvatske 6, Samobor

Izložba je otvorena za posjetitelje do 6. 10. 2024.

Radno vrijeme Galerije:

utorak – četvrtak 9 – 14h

petak 13 – 19h

subota, nedjelja 10 – 17h

ponedjeljkom, praznicima i blagdanima zatvoreno

In-between

Ono što je oku nevidljivo, nije duši nepoznato. Fotografija kao vizualni trag, iako svedena na dvodimenzionalnu plohu, komunicira višedimenzionalnost svijeta. Ona je stvaralačka potreba u kojoj svjetlost kao najsuptilnije oruđe likovnog izražavanja postaje istraživački medij koji traga za neobičnim u svakidašnjem.

U ciklusu fotografija "In-between" autor Marko Polonio, vođen primarnim intrinzičnim impulsom, istražuje koegzistenciju bezvremenskog i svakodnevnog. Upotrebom ICM tehnike, koja podrazumijeva namjerno pomicanje fotoaparata za vrijeme trajanja ekspozicije, ostvaruje se niz efekata koji ovise o brzini zatvarača odnosno trajanju ekspozicije, otvoru blende, brzini i smjeru pomicanja aparata. Iako se ova tehnika najčešće koristi kako bi se uz dominantnu primjenu slučajnosti u potpunosti zašlo u svijet apstraktnog izraza, Marko Polonio upotrebljava ICM tehniku za ostvarivanje vlastite konceptualne vizije s ciljem poticanja složenih misaonih procesa. Naime, usvojeno znanje i iskustvo omogućuju mu kontrolu efekata i omjera slučajnosti pri čemu tehnika ne dominira, već djeluje u svrhu realizacije idejnog koncepta. Iako fotografiju često percipiramo kao zabilješku ključnog trenutka, Marko Polonio nastoji uprizoriti prijelaz između trenutaka, a ono "između" utjelovljeno je kroz višeslojnost sadržaja, planova i pokreta.

Autor za polazište gradnje pojedine kompozicije odabire urbane vizure Zagreba čiji prostor, strukture, arhitektura i slučajni prolaznici omogućuju skladan razvoj primarnog odnosa svjetla i sjene, ali i statičnih i dinamičnih elemenata unutar interpretiranog kadra. Intrinzičan impuls vodi ga u traganju i izrazu konceptualne vizije koja okupira um u vidu pojedinih filozofskih i životnih tema. Uz primjenu specifične fotografske tehnike, koja dopušta slučajnosti, ali i vođenje u kreiranju i interpretiranju određene teme, Marko Polonio gradi suptilan, kompleksan, slojevit, meditativan i krajnje nenametljivo ugođen ciklus otvarajući pritom cijeli niz novih dimenzija i mogućnosti iščitavanja utkanog sadržaja. Urbane vedute tako postaju sadržajno polje za uspostavljanje unutarnje veze čovjeka i univerzalnog prostora. Kako sâm autor kaže, riječ je o svojevrsnim intimističkim portretima apstraktnog grada, koji u sebi, barem prema ideji, čuvaju i ono osobno i ono opće.

Odabir čistog i simetričnog formata, oslobađanje od boje, te fokusiranje na srž izraženu kroz sučeljavanje svjetlosti i sjene, uz kontinuiranu prisutnost rafiniranog sufmata, splet je odrednica kojima autor gradi krajnje profinjenu, misaonu i autentičnu estetiku osobnog rukopisa u svrhu ostvarivanja snažnog komunikacijskog dijaloga s promatračem. Kompozicije variraju od geometrijskih pa sve do krajnje organičkih rješenja komunicirajući pritom stanja, pojave i emocije odnosno traganja autora za odgovorima koji su skriveni u onome "između". Djela se u pravilu zadržavaju na granici figuracije i motivski razlučivog sadržaja dok prepoznatljive forme izviru iz sjene ili se rasplinjuju u svjetlosti. Naglašena atmosferičnost potpomognuta je sfumato prijelazima između formi i zrakopraznog prostora. Crno-bijeli tonski registar u interpretaciji urbanih eksterijera simbolički ukazuje na nutrinu tj. duhovni život pojedinca, dok fluidni prijelazi i gradacije svjetla omogućuju nenametljivo otvaranje u prostor. Široki dijapazon kompozicija kreće se od naglašeno okomitih, u kojima se izmjenjuju arhitektonske konstrukcije i siluete slučajnih prolaznika, pa sve do kompozicija unutar kojih se očituje snažna centripetalna sila koja kao da uvlači pažnju promatrača u vrtlog zbivanja. Nevjerojatno je bogatstvo individualne interpretacije autora naizgled običnih motiva i situacija poput jasno strukturiranih naglašeno okomitih kompozicija gdje se ritam fiksnih arhitektonskih vertikala fino prožima i izmjenjuje s kretanjem ljudskih figura pa sve do krajnje slobodnih kompozicija dominantnog crnila iz kojeg izranjaju organski tragovi svjetlosti. Unatoč mnoštvu zbivanja unutar pojedine fotografije, specifična gradnja prostora ostvaruje tiho intimno suglasje unutar kompozicije djela. Ništa na ovim fotografijama ne uznemiruje, već upravo suprotno - svaki prikaz intrigira, traži i poziva promatrača na osluškivanje te ga potiče da se prepusti dekodiranju slike. Nevjerojatna je tišina koja vlada u ovim kompozicijama. To je ona specifična vrsta kontemplativne i meditativne tišine koja ukazuje na smiraj duše. U tom stanju uma, prostor postaje beskrajan, a vrijeme beskonačno.

Pročišćenim, nenametljivim i istovremeno krajnje upečatljivim osobnim rukopisom, Marko Polonio postepeno gradi pojedinačne intimističke impresije kao uvod u jednu kompleksnu misaonu priču. Pojedini kadrovi bude reminiscenciju na našu daleku prošlost, dok drugi djeluju kao da su naznaka budućnosti. Primjerice, prazan željeznički peron na kojem dominira oglasna ploča s rasporedom polazaka i dolazaka vlakova, a čiji se tekst preklapa, djeluje poput kompjuterskog koda koji će uvelike obilježiti ne tako daleku budućnost ljudskog roda. Iznimno su snažni i dojmljivi prizori dominantnog mraka tj. sjene iz koje izvire intenzivan organski trag svjetlosti koji pak možemo poimati na različite načine – kao tračak nade, krik ili pobunu. Noćni prikaz fasade s pojedinim osvjetljenim interijerima, zahvaljujući tehničkim mogućnostima primijenjene ICM tehnike, stvara igru u kojoj svjetlost iz prozorskih okna izlazi i manifestira se u prvom planu ispred promatrača. O širokom dijapazonu mogućnosti izričaja, kao i o iznimnom senzibilitetu autora, možda ponajviše svjedoči naglašena sadržajna i oblikovna suprotnost između dviju fotografija: prva bilježi raster pravilno razlomljene ritmične površine zgrade, koja je likovno i kompozicijski iznimno upečatljivo dočarana, dok druga fotografija utjelovljuje kretanje mase ljudi čiji su se obrisi u potpunosti rasplinuli. I dok su ljudske figure izgubile svoja pojedinačna obličja, naglasak je transferiran na sâm proces kretanja. Prikazani u nestajućoj formi, ljudski likovi djeluju poput duha nekog prošlog vremena, no njihova energičnost i borbenost priziva njihov povratak u život. Krajnje fluidan i dinamičan ritam u naglašenom je kontrastu s ranije spomenutom mirnom, staloženom i jasno strukturiranom arhitektonskom formom. Ovakva raznolikost motiva i upotreba suptilne skale tonova ukazuju na senzibilitet slikarsko-grafičkog pristupa autora pri gradnji kompozicije, dok svjetlost uhvaćena u sjeni i dinamični i usklađeni kontrasti odaju oko vještog i strpljivog fotografa. Utkani sadržaj se u svojoj nenametljivoj izražajnosti otvara prema promatraču i nudi na čitanje i dekodiranje, pri čemu sve ono što je autor unio u priču, svakim novim čitanjem, dobiva posve novu individualnu dimenziju.

Naslovna fotografija kao da sažima sve ono što je iskomunicirano unutar ciklusa. U njoj je sazdana prošlost i sadašnjost s naznakom budućnosti. Nevjerojatna je stoička energija ovog djela. Ona ne uznemiruje, već supostoji kao ponosni svjedok svega proživljenog s trunkom nostalgije i sjete. Duboko crnilo iz kojeg izvire cesta dočekuje britko svjetlo na vrhu uspona, a prati ih niz arhitektonskih i ljudskih suputnika ostavljajući pritom trag vlastite sudbine. Ovaj rad zorno prenosi poruku autora kako je priroda svake fotografije nedovršenost, te ona služi kao poticaj za slobodno kretanje svijesti, nasuprot automatizmu kretanja po tračnicama gotovih struktura svakodnevnice.

Naziv ciklusa "In-between" otvara poglavlje o kontinuiranom izmještanju odnosno "bivanju između" kao esenciji čovjekove slobode. Pojedinac ima sposobnost dokinuti samonametnute granice, a fotografija ukazuje na mogućnost otvaranja prema svijetu koji je širi i veći od našeg svjesno pojmljivog. Kao što autor sâm priželjkuje, fotografija je tu kao polazišna točka za postavljanje pitanja, za izmještanje iz ustaljenih misaonih puteva, za maštanje, čuđenje, kontemplaciju, za okretanje pogleda prema 'svjetlu' ili svjesno udubljivanje u 'tamu'. Ona nudi ono vrijedno traženja, vrijedno izlaženja iz okvira, vrijedno pomicanja i dokidanja granica – ono zbog čega nam srce zatitra, um se zapita, a duša krene istraživati. Umjesto klasičnog zaključka, ovaj tekst će misaono najbolje zaokružiti riječi samog autora: "Za, u pravom smislu, doživjeti fotografiju, za bilo kakvo kretanje 'kroz' fotografiju, mislim da je potrebno ugoditi se prema fotografiji, za ono što je, ne tek u njoj prisutno, već i za ono kamo ona može odvesti." Stoga, dopustite da vas ovaj ciklus odvede tamo gdje možda niste ni naslućivali da biste ikada mogli doći.

viša kustosica Sonja Švec Španjol, mag. hist. art.

Životopis

Marko Polonio rođen je 1981. godine u Zagrebu. U rodnom gradu završio je jezičnu gimnaziju te studirao filozofiju i starogrčki jezik i književnost. Fotografijom kao hobijem bavi se od srednjoškolskih dana, a ozbiljnije, kroz interes za vizualni jezik, od tridesete godine života do danas.

Sudjelovao je na dvije grupne izložbe Fotokluba Klik (2017. i 2018. godine) te uz intervju predstavio izbor vlastitih fotografija u američkom časopisu Inspired Eye (Inspired Eye, issue LXXVI, 2019. godine).

Živi i radi u Samoboru.