Marina Ivančić - Svijet je najljepše mjesto na svijetu

Marina Ivančić  "Svijet je najljepše mjesto na svijetu“

Otvorenje izložbe u utorak 4. lipnja 2024. u 19:30 sati

Mala dvorana Galerije Prica

Trg Matice hrvatske 6, Samobor

Izložba je otvorena za posjetitelje do 27. 6. 2024.

Radno vrijeme Galerije:

utorak – četvrtak 9 – 14h

petak 13 – 19h

subota, nedjelja 10 – 17h

ponedjeljkom, praznicima i blagdanima zatvoreno

Svijet je najljepše mjesto na svijetu.

Ima smisla / voljeti, bojati se, patiti, plakati // Ima smisla tanje kože biti / Osjetiti. // Ima smisla sve što boli ostaviti / sebe za ruku voditi / iznova hodati. / Ovog puta čvršćeg koraka / ili nježnijeg / ili bosonog u snijeg… / svejedno je / Život nije bijeg.

U svijetu u kojem jesmo nije neobično svakodnevno čuti mantru o čovjekovoj otuđenosti od prirode i čovjekovoj prikovanosti za tehnologiju. Pritom se često navodi sve dominantnija vizualna komponenta, s kojom „pod ruku“ ide hiperprodukcija fotografija, dok se – uz topose lažne sreće i zadovoljstva – potiskivanje i susprezanje negativnih osjećaja pokazuju kao osnovni popratni mehanizmi življenja. U takvim okolnostima – ne bojeći se umjetnički ogoljeti, budno primjećujući život oko sebe – slikarica, spisateljica i nastavnica likovne kulture Marina Ivančić labavi zadane (društvene) okvire te, uz vlastitu lirsku pjesmu kao metatekstualni manifest, najavljuje izložbu Svijet je najljepše mjesto na svijetu. Naziv izložbe ovdje ne valja promatrati u ironijskom modusu, nego kao izjavnu rečenicu (sa superlativom i točkom), kojom umjetnica označava otvorenost vlastitih umjetničkih nagnuća.

Riječ je o drugoj umjetničinoj individualnoj izložbi, koja obuhvaća crteže i slike nastale uglavnom u razdoblju od 2023. do 2024., pri čemu je nekoliko djela nastalo nešto ranije, u razdoblju od 2018. do 2020. godine. Umjetničin likovni svijet komunicira mnogim dihotomijama: velikim i malim, prisutnim i neprisutnim (ili odsutnim), svijetlim i tamnim, kromatskim i akromatskim, detaljem i cjelinom i dr. I umjetničin prosede s tehničke strane počiva na jednoj dihotomiji – to je ona koja polovični korpus radova potpisuje kao olovku na papiru ili olovku i drvene bojice na papiru, a drugi kao ulje na platnu ili akril na istoj podlozi. I crteži na papiru i ulja/akril na platnu pritom na motivsko-tematskoj razini pritom zauzimaju isto semantičko polje, međusobno se premrežujući na različite načine.

Oblikovno-kompozicijske konstante na crtežima i slikama jesu fotografsko kadriranje (slikanje trenutka pretpostavljeno je pukom fotografiranju), akcentuacija detalja u (polu)totalima pejzaža i interijera te snažna linija horizonta koja razdvaja monokromne plohe. Premda se horizont – koji se u umjetničinoj viziji u nekoliko radova preobražava u mimetičkiju inačicu slikarstva obojenog polja – pokazuje kao stalna postaja promatračeva fokusa, odnosno linija u kojoj promatrač (ra)stvara svijet na razmeđu dviju ploha, u nekoliko radova njegova strogost biva uznemirena i dinamizirana oštrom dijagonalom (na slici More, more nijansiranim prijelazima dijelova kopna, na slici Don't Look Up paljbom iz vojnih letjelica, na slici More Zadar usmjerenošću pristaništa, na crtežu Teniski Teren zamišljenom dužinom između stabla i praznog prostora, bridova i rubova stola i oblaka na drugim crtežima i dr.) ili piramidalnim kombinacijama likovnih elemenata (prikazom planina i ljudske planine uz niz igračaka na slici Ain't No Mountain High Enough, prikazom stola na crtežu ateljea…).

Umjetničine motivsko-tematske preokupacije u tijesnoj su vezi s otvorenim i zatvorenim prostorima u kojima obitava (dom, ljetovalište, izletište…), a njezine su figure – ljudi iz neposredne blizine (prijatelji i obitelj). U takvoj konstelaciji prikazan je prostor odmora (spavaća soba), ali i rada (atelje); prostor kako dokolice (sportski tereni), tako i stvaranja (plain-air-vedute i marine ili, opet, atelje). Prostori i ljudi na dovitljiv se, ponekad i iznenađujući način premrežavaju u različitim međuodnosima, pri čemu se isti motiv pojavljuje na nekolicini slika, a posebno je intrigantan postupak mise en abyme, odnosno „slika u slici“. Korištenje ovakve metatehnike nije subverzivni postupak koji autorica zaodijeva u misterij ili u ponavljajuću strukturu koja sugerira beskonačnost, nego s jedne strane funkcionira kao izravno upućivanje na procesualnost rada u ateljeu i „stvaranje o stvaranju“, a s druge strane kao proces isticanja neponovljivosti trenutka, premda se radi o prostoru svakidašnjice. U skladu s tim izložba skriva datosti trenutaka koje su uobičajene, a koje poslovično volimo istaknuti kao „naoko malene – a zapravo velike“, poput crteža Petrice i Mateja II. u ateljeu u kojem naslovni likovi u opuštenoj maniri sjede u prednjem planu ranijeg platna Petrica i Matej. Takve odlike pokazuje i crtež Uđite. Sjednite, ne trebate se izuvat', na kojem je rad u ateljeu spomenutim stilskim postupkom istaknut u obliku minijaturnih rekreacija ranijih radova, što nagovještava i njihov budući izložbeni suživot, pri čemu se tehnika crteža – koja u motivu stolice funkcionira i kao didaktički vješto razotkrivanje međuprostora – pokazuje kao umjetničko prapočelo i prva ljubav.

Tematskoj zaokruženosti i povezanosti pojedinih crteža i slika ne pridonosi tek potencijal motivske rekurzivnosti koji se ostvaruje eksplicitnim likovnim autocitatima, nego i povezanost dvaju radova koji funkcioniraju kao rastavljene polovice svojevrsnih diptiha. Ili – da poređenje ipak bude u popularnokulturnom ključu – kao dvije vinjete kakvog artistički potentnijeg stripa: na isti način na koji se priča i naracija stripa razvijaju na margini između dviju sličica – u umjetničinoj se viziji misaoni proces (posebno u izložbenoj postavi) razvija kroz promišljanje jedne slike kao teze, drugog djela kao svojevrsne joj antiteze te konačnog zadobivanja sinteze. One trebaju jedna drugu – jedna drugoj pomaže ili odnemaže, ovisno o onome što promatrač osjeti i u uzajamnom odnosu promatranja i komentiranja djela – prinese umjetničkom djelu. Takav je par slika, između ostalog, onaj u čijem prvom dijelu plošni benksijevski lik djeluje na nedefiniranoj podlozi  (Nek' sidi kod kuće), koji se u drugom dijelu demistificira platnom ('Ko ne voli zaigrat na buće) u kojem se netom viđeno produbljuje – vizualno i misaono – u sasvim drugačijoj prostornoj dispoziciji i usmjerenju. Slično funkcionira i naslikani lik djeteta (Bata Spava), koji se reflektira u crtežu drugačijeg prostornog akcenta, rakursa i dimenzionalnosti (Bata Spava II).

Posebno snažan kompozicijski i koloritni potpis Marina ostavlja na dvjema marinama – platnima promišljeno nazvanima More, more i O more – na kojima sugerira snagu i veličinu morskog plavetnila, te (još jednom) istinitost i poetski potencijal horizonta i pučine, a upućuje na još jednu važnu točku u svom stvaralaštvu – detalju koji je više od toga. Ideja detalja, naoko nečeg malog i popratnog, ovom se izložbom transformira u krucijalni element, u stvar koja vodi u stvaralaštvo. U nekolicini djela detalj se otkriva kao ideja koja ima svoj svijet i svoj život, a koji umjetnica smještenošću u nesagledivo potencira još više. Takav je motiv plutače (bove) koja oživljava dvobojnu morsku kompoziciju. U nekolicini djela umjetnica polazi od ideje detalja koji se pokazuje važnim, stoga ne čudi ni radni, stvaralački naziv izložbe – Veliko prisustvo Malih stvari – jer u nekolicini djela detalj je prostor za otključavanje novih dimenzija slike. Tako, primjerice, na ranije spomenutom crtežu Bata Spava II detalj nacrtanoga oblaka u dječjoj sobi sugerira figuru u nadrealističkom prostoru snovitoga.

Odgovor na pitanje zašto „je svijet najljepše mjesto na svijetu“ težak je ukoliko ga se shvati u svojoj prividnoj grandioznosti, ali prijemčiv i dohvatljiv ako se uzme u obzir jednostavna činjenica: zato što je to svijet koji je umjetnica sama stvorila, svijet koji je njezin osoban, ali otvoren i za sve druge. Svijet je najljepše mjesto na svijetu i zbog toga što umjetnica shvaća da minule trenutke ne može vratiti, ali njihovu estetsku i emocionalnu snagu – „to su sve istiniti događaji“, kaže – može i mȏrā zabilježiti; to je svijet trenutaka koji se javljaju kao misao, pogled i mentalna slika, a ostvaruju kao likovni radovi, ali i radovi u obliku pisane riječi. Najzad, to je svijet koji Marinu Ivančić raskriva kao kreatoricu života – i kao promatračicu-uživateljicu u „trenucima kojima te život počasti“, ali i kao umjetnicu-stvarateljicu koja istim trenucima uzvrati tako da im „produži rok trajanja“; svijet kojem se hrabro pokazuje i kao majka i kao prijateljica, a u svemu tome, dakako, i kao umjetnica širokih pogleda. Naziv izložbe i formalno se na jezičnoj razini ostvaruje kao živ(otn)a i kolokvijalna figura kiklosa, zaokruživanja (Svijet je najljepše mjesto na svijetu.), a njime se, kao i evokativnim, golicavim i referencijalnim naslovima pojedinačnih slika, umjetnica otkriva i kao duhovna i kao duhovita (svakako puna duha).

Njezina se izložba – svojom osobnom ogoljenošću, tematsko-motivskom svijetu koji govori dvama (likovnim) tehnikama te povratnošću i pozivanju na vlastito stvaralaštvo – pokazuje iznimno zaokruženom i homogenom cjelinom, s postavljenim zasadama za nova umjetnička djela, cikluse i izlaganja. U tom smislu morske vedute zaslužuju pijedestal na izložbi posvećenoj moru, a kao logičan se sljedeći korak čini i intermedijalna izložba u kojoj će likovne radove pratiti poetski i prozni tekstovi. U skladu s tim, u radu i dokolici, s veseljem i kroz patnju, i uz boljeti i uz voljeti, možemo se samo složiti: Život nije bijeg. Nego hod, vod, skok ili ples / trčanje, sreća ili bijes / zanesenost i let / A nedjeljom nogomet.

Filip Karačić

Životopis

Marina Ivančić rođena je 1992. godine u Zagrebu. Nakon završene Škole primijenjenih umjetnosti i dizajna upisuje preddiplomski studij grafika na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Diplomski studij, smjer grafika završila je 2018. godine pod mentorstvom Roberta Šimraka red.prof. art.

Od 2016. godine član je HDLU-a (Hrvatsko društvo likovnih umjetnika).

2019. godine postaje predsjednica ULUS-a (Udruga likovnih umjetnika Samobora). Nakon diplome živi i radi u Samoboru. Sudjelovala je na jednoj samostalnoj izložbi te brojnim skupnim domaćim i inozemnim izložbama i likovnim kolonijama.

2022. „24. žumberačka likovna kolonija“, Grabar

2021.  Erste Fragmenti, Lauba Zagreb

2021.  Međunarodna izložba grafika i knjiga, Rijeka

2018. „Ahh“ – Galerija Vladimir Filakovac, Zagreb

2018. „Simulacije“ – Galerija SKC, Rijeka

        „1. Samoborski salon“ – Centar za mlade Bunker, Samobor

2017. „Izložba grafičke mape“ – Galerija Prica

         „Likovna kolonija“ – Pridvorje, Konavle

         „Godišnja izložba članova ULUS-a“ - Samoborski muzej

2016.  „ArtHoc“ – Galerija Klovićevi dvori

         „Graphic Open2“ - Magyar Képzőművészeti Egyetem, Budimpešta

         „Likovna kolonija“ – Hvar, Jelsa

         „Godišnja izložba članova ULUS-a“ – Samoborski muzej

2015.  „Likovna kolonija“ – Čakovec

          „Godišnja izložba članova ULUS-a“ – Samoborski muzej

2013.  „ArtiParti vol.2“

Kontakt

099/ 502 8433

marina.ivancic16@gmail.com