6. međunarodni trijenale autoportreta

6. MEĐUNARODNI TRIJENALE AUTOPORTRETA

„Autoportret kao intimni vremeplov“

(trijenalna, žirirana, tematska izložba)

Otvorenje izložbe: petak 18. 10. u 19h

Vrijeme održavanja: 18. 10. – 8. 12. 2024.

Mjesto održavanja: Galerija Prica i Mala dvorana Galerije Prica, POU Samobor

Nositelj i organizator izložbe: Galerija Prica, POU Samobor, Trg Matice hrvatske 6, 10 430 Samobor

Autor koncepcije: Iva Körbler, povjesničarka umjetnosti, likovna kritičarka

Autoportret kao intimni vremeplov

„Tko je to? Ah, vrlo dobro, pustite beskraj da uđe.” (Louis Aragon)

Bez obzira na trendove, tendencije i fenomene u suvremenoj likovnoj produkciji motiv autoportreta još uvijek ne zastarijeva i ne gubi se interes umjetnika za njega. Nevezano uz individualni stil, tehniku i medij stvaranja u nekome će trenutku gotovo svaki umjetnik imati potrebu napraviti neku skicu, crtež, fotografiju ili karikaturalni prikaz svojega lica, makar s time kasnije nikada ne izašli u javnost. Postoji mnogo vrsta autoportreta – tijekom povijesti pa sve do danas – od reprezentativnih, strogo realističkih preslika vlastite fizionomije, emotivno-psiholoških, odnosno formalnih, deskriptivnih prikaza lica, ali i maskiranja svoje fizionomije ili savršeno naslikana hiperrealističkoga i naturalističkog autoportreta. U tim varijantama postoje i otkloni koji mogu ukazivati na trenutačno ili trajnije tjeskobno stanje umjetnika, egzistencijalne, emotivne ili psihološke krize, što je posebice obilježilo autoportrete umjetnika u 20. i 21. stoljeću.

To se nadovezuje na zapažanje kolege Nikole Albanežea s prethodnoga, 5. trijenala autoportreta, kad je ustvrdio da „činjenica kako prikazivanje sebe nije zasnovano samo na mimesisu, da nije tek dostizanje sličnosti – kako je to zahtijevao Joshua Reynolds ističući potrebu za 'navikom da pravilno crtamo ono što vidimo', kao jedinom ispravnom metodom – već može biti prikriveno različitim travestijama: stilizacijama, groteskama ili doslovnim maskama”.

Ako se, dakle, svi unisono slažemo oko činjenice (a slažemo se) kako nam stvarnost sve češće postaje psihoemotivno teška i zahtjevna, u toj se manifestaciji stanja otvaraju mogućnosti da putujemo u mašti u neke druge prostore, vremena i kulturološke okvire. To gotovo da postaje svakodnevnim procesom. Pojedinci bježe u prirodu, drugi se bave meditacijom, treći bježe iz gradova na selo i ladanja. Ti se pomaci u egzistencijalnoj tjeskobi mogu trasirati i u tretmanu kako se umjetnici suočavaju sa svojim odrazom: stvarnost je toliko naporna da se moramo „odlijepiti” od nje, makar i u samoći vlastita atelijera ili stana. Tako se, osim klasičnoga psihološkog nijansiranja raspoloženja i stanja u kojima umjetnici vide sebe, autoportret javlja kao spasonosna gesta da se teleportiramo u neko stoljeće, civilizaciju i prostor za koji osjećamo da bismo se tamo mogli najbolje osjećati.

Naše novo lice i ruho (ili staro, prema prisjećanju i prema osobnim uvjerenjima) nije maska, već pokušavanje prepoznavanja nekoga dijela naše osobnosti koja je zaboravljena, potisnuta, odnosno nije vidljiva „na van”. U kojoj bismo se odjeći, kulturi i epohi najpreciznije mogli zamisliti? U kojemu stoljeću ili tisućljeću? U kojoj društvenoj kasti? Okružuje li nas grad, selo na kraju svijeta, pustinja, planine, dvorac, palača, samostan ili svemirski brod i svemirska postaja? Što smo nekada bili po profesiji ili čemu težimo negdje u snovima? Jesmo li negdje u prošlosti zagubili dio sebe ili se tek kompletnima vidimo u bliskoj ili dalekoj budućnosti ljudske civilizacije? Imate li osjećaj da ste trenutno ovdje „u krivome filmu”? Jesmo li sretniji u vraćanju i prisjećanju prošlosti ili čeznemo za budućnošću, ma kakva ona bila? Sve su mogućnosti vlastita preciznoga „pozicioniranja” u novo lice otvorene, stoga mi se, nakon brojnih razgovora s umjetnicima u zadnjih nekoliko godina, nametnula ova varijanta recentnoga tretmana autoportreta.

Iako su dadaisti i nadrealisti u europskoj modernoj umjetnosti započeli takve oblike osobne transformacije i začudnih intelektualno-duhovnih putovanja preko „ogledala čudesnog” (Pierre Mabille), taj se proces može pratiti u  kontinuitetu do danas. Kao da moramo bježati i spašavati se, teleportirati u neke druge, možda bolje dimenzije postojanja. Takve će autorske poetike biti bliske i s tzv. slikarstvom snova i fantastičnim slikarstvom, ali će se pojavljivati i u drugim tehnikama i materijalima, od kolaža i fotografije pa sve do skulpture, kasnije videa i kompjutorske grafike.

***

Radovi pristigli na natječaj za 6. trijenale autoportreta vidljivo slijede i razumiju zadanu temu koncepcije, štoviše svojom su brojnošću i kvalitetom razine intimnih studija koje umjetnike prenose u druga vremena, prostore, stoljeća i kulture ugodno iznenadili žiri.

Uz standardno dobre i kvalitetne prikaze vlastita lica na tragu poetskoga realizma/intimizma, ili naturalizma i hiperrealizma, javlja se cijeli niz radova koji nose zamjetan psihološki i emotivni naboj, s laganim egzistencijalističkim natruhama. Pojedini radovi iskazuju jasno osjećaj autora kako i sada doslovce kao da žive između nekoliko dimenzija ili svjetova jer je ova materijalna razina energetski (ne samo doslovce) preteška. Ne treba bježati od činjenice kako u ovome trenutku povijesti svi osjećamo manju ili veću tjeskobu i osjećaj nemoći pred globalnim zbivanjima, što se povratno reflektira i na licima umjetnikâ.

Javljaju se pojedinačno i tzv. aristokratski autoportreti, gdje su si slikarice dale oduška mašti pri vraćanju u živote iz ranijih stoljeća – da tako kažem – a neki su kao astronauti otputovali i u bližu ili daljnju budućnost.

Nije na svim crtežima i slikama prikazan klasični autoportret, ponekad umjetnici nisu prisutni u djelu, već naslovom i apstraktnom redukcijom iskazuju određeni egzistencijalni stav, dok neki čak ostavljaju tragove i u stihovima. Kao posebno kvalitetna i maštovita dionica izdvajaju se radovi u tehnici akvarela, s obzirom na to da ta tehnika općenito izvrsno „hvata” trenutačna raspoloženja i stanja ili i stavove o nečemu što muči umjetnike u toku dana. Tu se očitava i humor ili  autoironija, osjećaj bespomoćnosti ili potreba da se metaforički prebaci u neku drugu paralelnu dimenziju. To iskazuju i pojedini radovi u složenim kombiniranim tehnikama, gdje se spajaju dva ili više medija, sve u funkciji toga identičnog prikaza samih sebe: fizički smo ovdje, ali zapravo smo u mislima ili sanjarenjima u nekome drugom vremenu, prostoru, svijetu.

U fotografskim prikazima i video-radovima pojedini autori također se izmještaju iz ove dimenzije stvarnosti i odlaze na neke druge prostore, često postupkom montaže prizora. Neki se fotografijom vraćaju u djetinjstvo, simbolički naglašavajući kako je taj dio života bio najljepši, najčišći i najsigurniji, što je bez dileme na tragu zadane teme ovogodišnje koncepcije.

Radovi u tri dimenzije, odnosno skulptura i mali objekti u kombiniranoj tehnici naglašeno nose element humora ili simboličnih prikaza samih sebe kao pars pro toto, dio za cjelinu. Moglo bi se reći i kako se humorom i sarkazmom umjetnici liječe od stvarnosti, duhovito je komentirajući djelom.

Zanimljivo je primijetiti kako se u jednome broju radova uz prizor umjetnika javlja  i motiv neke životinje. Za pojedine je autore životinja njihovo drugo ja, možda i animalni duh ili čuvar, a nekima simbol spiritualne i emotivne slobode, vjernosti i lojalnosti, mnogo veći od drugih hominida s kojima smo okruženi.

Jednako je tako važno naglasiti kako većina umjetnika autoportretom iskazuje jasan stav o tome da je umjetnost njihov važan ili najvažniji dio identiteta, ono preko čega se autentično i autonomno predstavljaju svijetu, svjesni snage umjetničkoga djelovanja koje usprkos općoj apatiji ipak može mijenjati fragmente naše male galaksije. Možda i ne, ali ne odustaje se od statementa kako je umjetničko djelovanje važan dio našega postojanja, što osobno iznimno pozdravljam i podržavam. Naime, motivom autoportreta moguće je iskazati široki dijapazon mikrotema, ubaciti poruke i svjetonazorske odrednice koje imaju snažan egzistencijalni okvir i potpis. Autoportret kao manifest umjetnika, zašto ne?

Prateća mala izložba ovogodišnjega trijenala izbor je djela s temom autoportreta iz zbirke Roglić. Dvije slike istaknutoga hrvatskog slikara Marijana Trepšea (1897. – 1964.) izvrsni su primjeri autoportreta. Tema autoportreta inače je bila dosta zastupljena i apostrofirana u njegovu opusu tijekom nekoliko desetljeća, i na tim studijama vlastita lica možemo jasno pratiti slikareve mijene stila – od ekspresionizma, preko sezanizma te klasicističke stilizacije i magičnoga realizma, gdje se mijenja tonska paleta i kromatska skala, ali i volumensko oblikovanje. „Autoportret” (između 1926. i 1928.?), u toplim smeđe-crvenkasto-žutim nijansama, s finim sjenčanjem lica primjer je različitih stilskih utjecaja, gdje se autor lagano približava konceptu magičnoga realizma. Drugo djelo iz zbirke, „Muškarac i žena” (1928.), varijanta je njegove druge značajne slike toga perioda, „Autoportreta sa suprugom” (1928.). U toj verziji  slike iz zbirke Roglić Trepše slika lica, tijela i odjeću mekšom modelacijom, s mnogo više toplijega tonskog sjenčanja, uz promijenjene detalje gesta i stava svojih i supruginih ruku.

Dva autoportreta makarskoga slikara Antuna Gojaka (1907. – 1986.), u poslijeratnoj realističkoj inačici prikaza lica gdje postoji stanovita redukcija detalja, posebice u djelu gdje slikar sebe prikazuje već u zrelijim godinama, studije su starijega muškog lica na kojemu su već utisnuti tragovi života. Međutim, iz konteksta na slici, scenografije i odjeće slikara, kao i odabira boja, jasno je kako živi uz more, iako su detalji na slikama dosta škrti i reducirani.

Hrvatski kipari iz prve polovice 20. stoljeća – ali i druge polovice, podjednako –nisu često posezali za temom autoportreta, i broj je takvih djela u skulpturi prilično malen. U našoj je povijesti umjetnosti prve polovice 20. stoljeća poznato kako je autoportret kipara Ivana Meštrovića (1883. – 1962.), pod naslovom  „Autoportret (Čovjek koji piše)” iz 1925. godine jedno od najranijih djela te vrste. Kritika je već pred više od pola stoljeća zamijetila kako „karakteristična širina herojske geste i zamah nadilaze psihološki sadržaj djela”, no s time se danas možda i ne bismo složili.

Umjetnik ima mrk, vrlo ozbiljan izraz lica, gotovo u grimasi, duboko koncentriran na radnju pisanja i sadržaj koji zapisuje. Vanjski svijet za njega ne postoji. Postoji određena samotnjačka, kontemplativna dimenzija te skulpture koja je još za umjetnikova života bila međunarodno prezentirana i poznata. Kipar kao da se podtemom pisanja i tretmanom volumena djela izolirao od svoje okoline. Cijela kompozicija volumena iznimno je skladno oblikovana kao cjelina u kojoj su anatomski detalji tijela (okret glave, nejednako spuštena ramena, pozicija ruku i šaka, savinute noge) usklađeni u gotovo ovalno sabijenoj, kompaktnoj kompoziciji volumena skulpture, što pridonosi dojmu kontemplacije i izolacije.

Rad na autoportretu krajnje je introspektivan čin, kad i najekstrovertiraniji umjetnik biva dramatično suočen sa samim sobom; u trenucima samoanalize, poniranja do nekih razina svojih emocija i psiholoških stanja koja inače možda želimo zanijekati ili proći lako kroz njih kao da ne postoje… dakle, svaki je autoportret čin izvjesne hrabrosti.

Iva Körbler

Popis umjetnika i odabranih radova žiriranjem odabrani za izlaganje na izložbi „6. međunarodni trijenale autoportreta -Autoportret kao intimni vremeplov":

Lucija Agić „Izgubljena“, 2023., kombinirana tehnika / papir, 29,7 cm x 42 cm

Laslo Antal „Autoportret s infekcijom lijevog oka“, 2023., ulje, akril, ugljen, papir / papir, 36 x 28 cm

Laslo Antal „Uz jutarnji čaj (autoportret)“, 2023., ulje, akril, ugljen, papir / papir, 36 x 28 cm

Kristina Antolić „Autoportret u procjepu Renesanse i Dade, hommage Pieru i Hannah /1“, 2024., digitalni tisak / papir, 60 x 45 cm

Đorđe Arnaut „Sve nešto tako iznenada (sirova koža)“, 2024., digitalni tisak / foreks, 50 x 50 cm

Vendi Babeli „Terakolaž“, 2024., keramika, terakota, fotografije / ??, 27 x 27,8 cm

Elvis Berton „Autoportret 2024“, 2024., akril, sprej i otisak valjkom / platno, 92 x 70 cm

Davorka Borić „Moje drugo“, 2022., glina, drvo, 20 x 40 x 40 cm

Miljenko Brezak „Dvostruki autoportretni triptih 26.08.2024.“, 2024., kolaž,  fotografija, 33,87 x 18,58 cm

Natalia Brezina „Moje jutro“, 2022., akril / platno, 80 x 40 cm

Brut Carniollus „Mates from the hood“, 2024., digitalni print / platno, 80 x 80 cm

Maja Cipek „Selfie trenutka transformacije u svijet Mentalnog vrta“, 2024., olovka, akvarel, POSCA flomaster / papir, 37 x 52 cm

Antonia Čačić „Autoportret““, 2024., akvarel / papir, 28 x 21 cm

Vukašin Delević „Čovjek i mačka“, 2022., analogna fotografija / papir, 27 x 40cm

Sonja Dizdar „Trenutak kad sam si bila lijepa“, 2024., kaširana fotografija / puzzle, 29 x 40 cm

Branimir Dorotić „Suputnici“, 2024., kombinirana tehnika / platno, 60 x 90 cm

Tina Drčar „Vjetar u kosi (Balkanska duša)“, 2024., akril, drybrush, pozlata / platno, 30 x 40 cm

Zoran Durbić „Autoportret 2“, 2024., keramika, metal ( željezo), 155 x 44 x 20 cm

Iva Fištek „Atena“, 2024., petrinjska glina, 10 x 2,5 cm

Iva Fištek „Sumeranin u molitvi“, 2024., raku, 9,5 x 3 cm

Robert Gojević „Kameni oblaci“, 2024., fotografija (cijanotipija) / kamen, 15 x 26 x 35 cm

Jelena Grgić „Emotivci“, 2023., kombinirana tehnika / papir, 70 x 77 cm

Ana Grubić „Kakav dan'“, 2022., akvarel / papir, 50 x 70 cm

Igor Gustini „Autoportret iz budućnosti“, 2024., flomaster i olovka / papir, 24 x 18 cm

Hana Hanak „Zarobljena u laptopu“, 2022., kombinirana tehnika / papir, 70 x 50 cm

Sandra Heinz „In between I“, 2024., fotografija / platno, 60 x 45 cm

Jadranka Hodanić „Sobe s pogledom“, 2024., digitalni kolaž / papir, 60 x 60 cm

Martin Hrastić „Autoportret“, 2024., akril / kartonska ljepenka, 24 x 18 cm

Jadranka Ivaniš Yaya „Ispod površine“, 2024., kombinirana tehnika / papir, 41 x 33 cm

Marijan Jakubin „Autoportret 1971. – 2021.“, 2022., ulje na paleti, kist, etnografski okvir iz Podravine, 66 x 53 cm

Iva Japec „Opora (autoportret)“, 2024., terakota, 26 x 17 x 15 cm

Ana Paula Jelić „Prvorođena“, 2024., umjetna koža, poliesterski konac, kosa, 21 x 10,5 cm

Lara Ješe „Melodija koja je ubila staru kravu“, 2023., lubanja, punjena ptica i bluetooth slušalice, 50 x 25 x 20 cm

Lara Ješe „Pobjeda“, 2024., ulje, 22 karatno zlato, vez, konac, satensko cvijeće / platno, 50 x 40 cm

Barbara Jugovac „Bljesak“, 2024., vez  / foto papir, 29,7 x 42 cm

Dominique Jurić „Plavuša“, 2024., vareno željezo, olovo, staklo, vitraj, 46 x 20 x 20 cm

Antonija Jurković „Biti u 1%“, 2024., kombinirana tehnika / papir, 23 x 30 cm / 5 listova

Vanda Jurković „Jutro s mamom“, 1976. / 2024., fotografija - rekonstrukcija / papir, 27,9 x 42 cm

Zoran Kakša „U lokvici“, 2024., monotipija / papir, 29,7 x 21 cm

Leo Katunarić Kadele „Auto_Hell (Autoportret s hodanjem kroz pakao)“, 2024., video, 1'40''

Ivica Kiš „Odraz u vodi“, 2024., fotografija / papir, 50 x 50 cm

Vedran Klemen „Filmska zvijezda“, 2024., print / platno, 80 x 80 cm

Marija Knežević „Autoportret“, 2024., ulje / platno, 80 x 70 cm

Karla Kocijan „Ogledalo“, 2024., fotografija, 90 x 90 cm

Alojz Konec „Autoportret-u ogledalu“, 2024., penup-Stylus digitalni crtež / Samsung ekran, 16,48 x 7,72 cm

Ivana Kosanović „Mlada“, 2024., video, 1'

Alfred (Freddy) Krupa „Ja i dva pokušaja bijega: u prošlost i u budućnost“, 2022., lavirani tuš  / karton, 64 x 47 cm

Kama Kuik „Changeble landscapes - me“, 2023., kombinirana tehnika / karton, 60 x 80 cm x 3 kom.

Emanuela Lekić „Autoportret kao slikar“, 2022., ulje / platno, 80 x 120 cm

Oliver Leo „Synthetic Eden“, 2024., ulje / platno, 80 x 80 cm

Mislav Lešić „Autoportret ispred Moulin Rougea“, 2024., gvaš / papir, 55 x 35 cm

Marija Lopac „Portret ljutnje“, 2022., kombinirana tehnika / papir, 27 x 42 cm

Davor Lucianović „Autoportret“, 2024., kombinirana tehnika / platno, 40 x 30 cm

Ivica Malčić „Samo želim biti sam i slikati“, 2023., akril i novinski papir / iverica, 35,5 x 27,2 cm

Jelena St. Mančić „Ja, kraljica zlatnog doba, Elizabeta I.“, 2024., kombinirana tehnika / papir, 30 x 24 cm

Ljubiša Mančić „U ateljeu auto portret sa modelom“, 2022., ljevana bronca / reljef, 15 x 11 x 0,6 cm

Monika Meglić „Drkanje po mobitelu“, 2024., akvarel / papir, 70 x 50 cm

Monika Meglić „Knjiga ornamenata“, 2023., akvarel / papir, 70 x 50 cm

Dora Mihaljević „„Mala Gospa“ ili Madonnina u olujnom oblaku“, 2024., digitalna grafika / papir, 40 x 60 cm

Nevenka Miklenić „Segmenti raspoloženja“, 2024., fotografija, 30 x 30 cm

Martha Miletić „Autoportret“, 2023., ulje / platno, 57 x 68 cm

Igor Modrić „Autoportret“, 2024., akril i tuš / papir, 50 x 28 cm

Željka Momirov „Sećanja u nestajanju“, 2023., tisak / pleksiglas, fi. 25

Ivana Mrčela „Handglasses“, 2023., akril / platno, 50 x 50 cm

Dijana Nazor Čorda „Preobrazba Kleopatra“, 2024., fotografija / papir, 40 x 80 cm

Ljerka Njerš „Autoportreti“, 2023., print / papir, 80 x 61 cm x 2 kom.

Ivana Ožetski „Cijena novog života je naš stari život“, 2024., kombinirana tehnika / platno, 80 x 80 cm

Lydia Patafta „Dok me Smrt ne rastavi“, 2024., akril / platno, 70 x 70 cm

Eduard Pavlović „Autoportret Tragovi mladosti“, 2024., kemijska olovka / papir, 29,5 x 21 cm

Ivana Pavlović „San“, 2024., fotografija / papir, 15 x 30 cm x 3 kom.

Dražen Pejković „Autoportret DP“, 2021., kombinirana tehnika / kaširani papir, 13 x 13 cm

Anamaria Pekšić „Autoportret s velom“, 2024., ulje / plato, 21 x 29,7 cm

Aleksandar Pešić „Da sam Egon Šile...“, 2022., digitalni crtež / kaširanje na pjeni, 20 x 20 cm / 29,7 x 21 cm / 20 x 20 cm

Luka Petrač „Barokni dječak iz 1984.“, 2024., mozaik, 14 x 9,5 / 30 x 24 cm

Branka Petričević Koprivnjak „Artifical autoportret“, 2024., akril / platno, 50 x 40 cm

Stanka Pinjuh „Uspoređivanje“, 2022., ugljen, grafit, kreda i akril / papir, 79 x 53 cm

Irena Podvorac „U razgovoru sa sobom“, 2022. – 2024., porculan, glazura, zlato III paljenje,

crna kamenina, pronađeni objekt, 26 x 80 x 15 cm

Koraljka Polaček „No Country For Old Cats / Autoportret 2“, 2024., akril / platno, 50 x 50 cm

Zdenka Pozaić „Pod oblakom“, 2022., kolaž / papir, 100 x 70 cm

Bojan Puklavec „Avtoportret, Med polariteto in pradelcem“, 2024., ulje / platno, 50 x 70 cm

Jadranka Ratkajec Krajnović „Alkemija vremena“, 2024., ugljen / papir, 70 x 50 cm

Tin Samaržija „Dekonstrukcija autoportreta“, 2021., kolaž i tuš / papir, 50 x 35 cm

Helena Schultheis Edgeler „Homo ludens“, 2021., ulje / platno, 100 x 120 cm

Dubravko Sertić „INTROSPECTOR366“, 2023.-2024, video, 1'49''

Silvija Sikavica „Sve drugo bila bi laž“, 2024., kombinirana tehnika, 48 x 35 cm

Karina Sladović „Clown“, 2024., grafika / papir, 30 x 25 cm

Ana-Marija Smoljanec „Bez naziva III“, 2022., akvarel / papir, 27 x 35 cm

Jelena Sokić „Tri sestre (nevidljive žene)“, 2023., akril / platno, 50 x 40 cm

Diana Sokolić „Potres(e)na“, 2024., drvo, metal, pleksiglas, 80 x 80 x 7 cm

Sven Sorić „Autoportret u hodniku“, 2024., ugljen i kreda/ papir, 29,7 x 42 cm

Vladimira Spindler „Autoportret 1“, 2024., fotografija, 30 x 25 cm

Vladimira Spindler „Autoportret 3“, 2023., fotografija, 30 x 25 cm

Mila Sretenović „Autoportret“, 2024., ulje / platno, fi 60 cm

Filip Stolnik „6:55“, 2024., ulje / platno, 50,5 x 43,5 cm

Živka Suvić „One,two,tree it s me“, 2024., akril / platno, 15 x 15 cm

Petra Lidia Ševeljević „Stars-bus-portret 2“, 2024., akril / platno, 70 x 50 cm

Tomislav Šilipetar „Vibe around my mind“, 2023., akril / platno, 60 x 50 cm

Josip Škerlj „Zbog jedne žene“, 2024., kombinirana tehnika / papir, 30 x 30 cm

Zdenko M. Šlibar „Autoportret: Ahhh…choper“, 2024., kombinirana tehnika, 35 x 41 x 16

Zdenko M. Šlibar „Autoportret“, 2024., kombinirana tehnika, 75 x 17 x 13

Vesna Špoljar „Intimna priča“, 2024., fotografija, 40 x 30 cm

Gordana Špoljar Andrašić „Lagano se krećem“, 2022., svileni papir, karton, tempera, olovka / papir, 30 x 30 cm

Lucija Šubić „Sistem“, 2023., akvarel / papir, 50 x 35 cm

Mirjana Tomašević Dančević „Žena-ratnica“, 2024., kombinirana tehnika / kapafiks, 80 x 30 cm

Petar Ujević „Kipar i novo kljuse“, 2024., patinirani kremenit, 60x40x20cm

Asja Vasiljev, koautor Aleksej V. Slavik „Tko sam ja?“, 2023., video, 1´30“

Celestina Vičević „Unutrašnje Sunce – zlatna srž“, 2023. / 2024., bakropis, konac, zlatni listići / platno žutica, 100 x 75 cm

Svebor Vidmar „Autoportret s PTSP-om“, 2024., tuš i akvarel / papir, 48 x 36 cm

Fran Marko Vlahinić „Zašto me biješ?“, 2024., terakota, kvečanje, 31 x 24 x 20 cm

Lada Vlainić „Heroina“, 2024., kompjutertska grafika / bedževi, 2,5 cm / 3,7 cm / 5,9 cm

Ivana Vojnić Vratarić „Bez naziva“, 2022., grafit / paus papir, 21 x 29,7 cm x 3 kom.

Sunčana Vran „Poraz, ali samo mali“, 2024., linorez / matrica, 21 x 29,7 cm

Mia Vučić „Ako otpustim svoj duh, gdje bi on otišao?“, 2024., digitalna pokretna grafika, 32''

Nada Zec-Ivanović „Kula od pijeska“, 2024., akril / platno, 40 x 50 cm

Manca Žitnik „Tri sestre (nevidljive žene)“, 2022., akril / platno, 50 x 60 cm

Članice žirija za odabir radova:
Iva Körbler, autorica izložbe, povjesničarka umjetnosti
Nikolina Šimunović, viša kustosica Galerije Prica; POU Samobor
dr.sc. Anita Ruso, povjesničarka umjetnosti