50 godina Animafestovih plakata

50 godina Animafestovih plakata

Otvorenje izložbe u četvrtak 25. svibnja 2023. u 20 sati

Mala dvorana Galerije Prica, POU Samobor

Trg Matice hrvatske 6

Izložba je otvorena za posjetitelje do 11. 6. 2023.

Radno vrijeme Galerije:

utorak – četvrtak 9 – 14h

petak 13 – 19h

subota, nedjelja 10 – 17h

ponedjeljkom, praznicima i blagdanima zatvoreno

50 GODINA ANIMAFESTOVIH PLAKATA

Iako stručna artikulacija i pregled najznačajnijih etapa razvoja plakata kao osamostaljenog komunikacijskog medija kod nas odavno obrađuje istaknuta povijesna poglavlja[1], jedan mali, ali indikativan egzemplar gotovo nevjerojatno dugo i tiho izmiče fokusu struke- onaj pregleda i obrade fenomena plakata Svjetskog festivala animiranog filma – Animafesta Zagreb. Nevjerojatnost je tim veća jer je riječ o specifičnom korpusu plakata međunarodno relevantnog „Oscar qualifying“ filmskog festivala čiji su vizualni identitet godinama kreirala istaknuta imena domaće umjetničke scene među kojima se, osim njegovih pokretača iz redova autora glasovite Zagrebačke škole crtanog filma i bliskih im kolega, nalaze i dobro poznata imena stripaša, ilustratora, dizajnera, a kasnije i prvih generacija akademski obrazovanih grafičkih dizajnera i animatora. Iako kao zaokruženi korpus eksponata pod nazivom "Animafestovi plakati" nije nepoznat, štoviše, brižno je sakupljan, nadograđivan i čuvan u arhivi festivala te izlagan u različitim festivalskim obljetničkim prigodama, njegova prezentacija sve do 2022. odnosila se isključivo na izložbeni postav, bez adekvatne prateće publikacije - kataloga u kojem bi pero struke na jednom mjestu kontekstualiziralo njihovu pojavu, valoriziralo njihov značaj i apostrofiralo ih kao primjer kreiranja vizualnog identiteta kulturne manifestacije temeljene na premisi snažnog autorskog potpisa (u vidu ilustracije oko koje se gradi).

Osnovni elementi prvog plakata: logotip „Z“ i maskota festivala „Mandlek“

Slijedom inzistiranja na snažnim i prepoznatljivim autorskim potpisima koji podupiru profilaciju Animafesta kao "festivala autora za autore", pri kreaciji njegova plakata, treba istaknuti dva glavna elementa oko kojih se tijekom pet desetljeća, nekad više, a nekad manje dosljedno i uspješno, gradio vizualni identitet manifestacije. To su logotip "Z" i festivalska maskota „Mandlek“. Dok je za logotip općepoznato da je djelo Borivoja Dovnikovića Borde koji ga izvodi iz slova Z, inicijala Zagreba, drugi element – maskota čovječuljka tzv. „Mandleka“ – pomalo je nejasne provenijencije budući da ne postoji konsenzus oko autorstva lika[2]. Vjerojatno nikad nećemo saznati pravu pozadinu procesa kreativnog inkubiranja u smislu definiranja lika i karakteristika Mandleka kao festivalske maskote jer spomenuti autori više nisu među živima, a pera ondašnjih kroničara i struke to nisu čak niti usput zabilježila. Ipak, usmenom predajom prenijeto je da je Mandleka zapravo uobličio Zvonimir Lončarić tako što je "posudio šešir" od lika iz filma Peti (The Fifth One, 1965) Pavla Štaltera (a ne ilustraciju Zlatka Boureka!) te da ga je u narednim izdanjima, kao autor koji stoji iza većine plakata do 90-ih, nastavio razvijati[3]. Upravo kao što vizualni jezik animiranog filma 60-ih i prve polovice 70-ih karakterizira iznimna autorska raznolikost temeljena na individualnosti i autonomnosti izraza, u kreaciji festivalskog plakata kao glavnog nosioca vizualnog identiteta Animafesta, moguće je od 1972. do 2008. detektirati dvije dominantne struje: onu bližu likovnjačkom senzibilitetu punom autoironijskih, ludičkih i grotesknih elemenata generacije školovane na Akademiji primijenjene umjetnosti (APU): plakati Zlatka Boureka 1972. i 1988.; Zvonimira Lončarića 1974. 1980, 1982. i 1998. te Pavla Štaltera 1978.), te onu izravniju i simplificiraniju koja (pozadinski) izrasta iz karikature, stripa i ilustracije, a koja je povremeno i samouka: plakati Borivoja Dovnikovića Borde 2000. i Nedeljka Dragića 1978. Na ovu drugu struju nadovezuje se potom, kada je o dizajnu plakata riječ, sljedeća generacija istaknutih stripaša: plakati Krešimira Zimonića 1992. i 2002, Gorana Sudžuke 1994., Dubravka Matakovića 1996., Joška Marušića 2004., Danijela Žeželja 2007./2008). Oblikovno ishodište koje se evidentno zrcali u plakatima festivala prije svega je Zagrebačka škola crtanog filma u svim svojim generacijama, a kojima navedeni autori u najvećem broju i pripadaju. Festival u vrijeme ovih struja osim logotipa i maskote nema definiranih elemenata vizualnog identiteta niti naručuje plakate pod imperativom standarda identiteta i komunikacije, već potiče slobodu autora koji, nota bene, na festivalu obavljaju i zadatke selekcije i organizacije te predstavljaju vlastite filmove. Plakatna rješenja Zlatka Boureka 1972. i 1988., Zvonimira Lončarića 1974., 1980, 1982. i 1998. te Pavla Štaltera 1978. dodatno se kvalificiraju kao umjetnička ostvarenja koja inkliniraju ekspresivnom pristupu u komuniciranju manifestacije, dok se plakati Borivoja Dovnikovića Borde 2000. i Nedeljka Dragića 1978., zbog njihovih ishodišta u jeziku karikature, stripa i ilustracije, približavaju jednostavnijoj, čišćoj, racionalnijoj i programiranijoj ideji vizualnog komuniciranja, bližoj poimanju prakse dizajna u užem smislu riječi. Mada spomenuti autori starije generacije ne iščezavaju sa scene, nego i dalje sporadično doprinose oblikovanjima raznih materijala budućih izdanja, razdoblje 90-ih i početka 2000-ih obilježiti će pak generacija stripaša. Poveznica većine njih, osim pohađanja Škole primijenjene umjetnosti i dizajna u Zagrebu, pripadnost je ili "bivanje u blizini" Novog kvadrata. Počevši od 2009, od kada na festivalu pak započinje sustavno i kontinuirano angažiranje dizajnerske struke (Damir Gamulin, Tina Ivezić), sve je jasnije da se od onih inicijalnih napora starije generacije autora koji su potpuno samostalno i autonomno djelovali u domeni plakata (od crteža/ilustracije, tipografije, palete, pa sve do uključivanja dodatnih elemenata poput sponzorskih zahtjeva), s pojavom prvih specijaliziranih studija i novog, školovanog kadra diplomiranih grafičkih dizajnera događa i kvalitativni pomak u smislu komunikacije. Tako se nakon niza godina dominacije posve autonomnih umjetničkih izraza i rješenja od 2013. (Ranko Anđelić, Aleksandra Mudrovčić, Andrej Vučković) uspostavlja novo festivalsko razdoblje u kojem će se autorstvo plakata, iako temeljeno na posebnoj autorskoj ilustraciji, jasno artikulirati kao djelo dizajnerskog studija poput Studija Kuna zlatica (Ana Kunej, Zlatka Salopek) koji od 2014. redovito potpisuje i kompletan vizualni identitet festivala. Iako prvi sveobuhvatni pregled Animafestovih plakata zajedno s pokušajem njihove šire kontekstualizacije i okvirne sistematizacije u četiri razvojna poglavlja pisan ekskluzivno za veliki izdavački projekt monografije „50 Godina Animafesta Zagreb“ i istoimenu retrospektivnu izložbu u Muzeju Suvremene Umjetnosti Zagreb, sasvim sigurno tek grebe po površini nužnosti budućih podrobnijih analiza[4], svejedno se može zaključiti kako je riječ o iznimno važnom korpusu, bremenitom snažnim autorskim rukopisima čije će svako daljnje istraživanje predstavljati značajan doprinos razumijevanju fenomena jedne od najistaknutijih domaćih kulturnih manifestacija.

Paola Orlić