Promašaji

Piše: Draženka Robotić

Mislim da nisam jedina koja voli ostavljati dojam pametne osobe. No, puno češće se sramim zbog svojih gluposti. Što se tiče knjiga i čitanja, navest ću svoje vlastite promašaje kojima sam prekršila gotovo sve o čemu sam uvijek govorila da neću napraviti.
1.) Preporučila sam knjigu koju nisam pročitala i još uvjeravala čovjeka da je knjiga odlična.
2.) Odustala sam od odlične knjige samo zato jer ima više od 300 stranica.
3.) Doma sam umjesto potrgane noge na fotelji, podmetnula nekoliko svojih knjiga.
4.) Svojoj sam djeci govorila da čitaju, a ja sam za to vrijeme buljila u serije na Netflixu.
5.) Ima toga još...

Osim promašaja, tu su i propusti koji se svode na to da sam u ovoj sam godini propustila pročitati nekoliko odličnih romana. Kad je knjiga rezervirana, nitko od kolega nema milosti. Tako su mi promakli i Brod za Issu i Slučaj vlastite pogibije i Listanje kupusa.
Stoga mi za ovu preporuku preostaju neki „stariji” naslovi.

Učlanite se u ovaj klub!

Jedan od romana koji se uvijek isplati pročitati je Klub nepopravljivih optimista. Autor romana je Jean – Michela Guenassia, a roman je to za pravu intelektualnu razbribrigu. Pomalo sjetan i klupski, generacijska je to proza koja ima u sebi neke zdrave sjete i nostalgije.
Uvjerena sam da ćete uživati u svih sedamsto stranica na kojima je odlično opisan Pariz šezdesetih godina (prošlog stoljeća) od francuskog novog vala do nadrealizma. Ovo je knjiga koju ću sigurno preporučiti svima koji, možda s dobrim razlogom, misle da je nekad bilo bolje.

Od Svile do Mr. Gwyna

Još od Svile jako volim Alessandra Baricca, a Mr. Gwyn je doista poseban roman. Ukratko riječ je o piscu koji iznenada shvati da ne može više pisati romane kao do sada, da se nešto u njemu potrošilo i prelomilo te počinje s nečim što nije nikada prije radio. Počinje pisati portrete promatrajući svoje žive modele u intimi svojega atelijera, prateći ritam koji sam ustanovljuje, nikad ne znajući kamo će ga priča odvesti.
Kod Baricca mi je najzanimljivije to što u njegovim djelima nalazim pomalo čudne tipove i to negdje u tišini između riječi i na krajevima rečenica koji me onda suptilno uvlače u snažne osjećaje.

U sobi s Irenom Vrkljan

S njezinom sam se poezijom susrela još u vrijeme studiranja: to je ono vrijeme kad čitate ono što morate, a u idealnoj situaciji nešto vam se od toga i svidi. S Irenom Vrkljan sam se našla u takvoj, idealnoj, situaciji. Potom je na red došla proza. Irena Vrkljan - snažna i plaha. Ženske priče, uloge i likovi. Sjećanja… Kroz sve to se provlači i soba. Nisu to samo predmeti, ili prostorija u kojoj se nalaze, nego unutarnji svjetovi osoba koji dodiruju predmete u sobi.

“….soba ili kutija u kojoj živim svako poslije podne, sigurno i istovremeno me razara, moj himbeni mir…“

I upravo me soba ponovno privukla Vrkljanici. Kombinacija je to akademskih tekstova o autorici u prvom dijelu, te njezinih novih pjesama u drugom. Tekstovi su isprekidani privatnim fotografijama. Negdje oko dvadeset pjesama i eseja, prožetih fotografijama iz privatnih albuma od kojih je mnoge snimila upravo Irena Vrkljan.