Johanna Holmström - Otok duša

Malo je bilo onih koje su uspjele otići s otoka, nebrojeno više ih je sahranjeno na otočnom groblju.

Malo je bilo onih koje su uspjele otići s otoka, nebrojeno više ih je sahranjeno na otočnom groblju.

Na otočiću Själö, u finskom arhipelagu Nagu, postoji bolnica u kojoj su od 1619. boravili i umirali gubavci. A onda je od 1785. do 1962. bila boravište i umiralište duševnih bolesnica. Da, samo žena; i da, malo je bilo onih koje su uspjele otići s otoka – nebrojeno više ih je sahranjeno na otočnom groblju.

U arhivu obližnjega grada Turku (švedski Abo) pohranjeni su zdravstveni kartoni pacijentica u kojima su pedantno bilježena njihova tjelesna i duševna stanja. To su dokumenti o sudbinama stvarnih žena koji su nadahnuli Johannu Holmström za ovaj roman. Otkako je Kristina Andersson 1891. počinila nešto nezamislivo i završila kao doživotna pacijentica u Själö, pa do 1997. kada je sahranjena Sigrid Friman, medicinska sestra koja je bila dobri duh otoka i objedinila sudbine junakinja, sažima nam se stoljeće neoprostivog odnosa prema duševnim bolestima, rodnoj nejednakosti, eugeničkim zastranjenjima, nerazumnom "rasnom" žigosanju.

Ponajprije svjedočimo neizmjernoj boli onih koje je društvo proglasilo bezumnima, neprilagođenima, nemoralnima. Bilo ih je poput Elli koje su samo željele malo ljubavi u obitelji, a onda zamjenski dobile djelić žuđene pažnje muškarca te im je u povijesti bolesti upisano pretjerani seksualni poriv; bilo ih je poput Karin koje se ne žele pokoriti pa ih svijet ne želi prihvatiti.

Nekima je otok i dom i jedino životno utočište. Kontradiktorno je to: kažu im da bolnica nije zatvor, premda ne mogu otići – ponekad čak ni izaći van na sunce; svaka ima svoju sobu koja nije ćelija, a ipak ih zaključavaju – ne zbog zaštite privatnosti za koju se onomad nije znalo.

Prema metodi slavnog francuskog pionira u proučavanju ženske histerije, Jean-Martina Charcota, nemirne i neposlušne se pacijentice i na finskom otočiću stavljaju u izolaciju.