Christopher Mavric - Zato što postojim

Christopher Mavrič

Zato što postojim

 

Popratni tekstovi: Stefan Schlögl

 

Otvorenje izložbe u petak 1. listopada 2021. u 11 sati

Udruga umirovljenika grada Samobora

Josipa Komparea 5, Samobor

Izložba je realizirana u suradnji Galerije Prica i Austrijskim kulturnim forumom Zagreb

Na otvorenju će prisustvovati autor popratnog teksta izložbe Stefan Schlögl i direktorica Austrijskog kulturnog foruma Zagreb Stephanie Karner

Izložba se seli u prostor Autobusnog kolodvora Samobor, 151. samoborske brigade HV 1, Samobor gdje se može razgledati 5. – 24.10.2021.

 

Izložba portreta Christophera Mavriča u prvi plan stavlja osobe koje su zbog svojih godina i teškoća na rubu našeg društva. Rijetko ih se čuje, a zahvaljujući emotivnim pratećim tekstovima Stefana Schlögla sada dobivaju glas. Posebno upečatljive pritom su univerzalne želje i brige koje prate ljude u starosti. Portreti svjedoče o promjeni koja se posljednjih godina dogodila u Austriji u odnosu prema osobama koje su drugačije. Mnoge portretirane osobe bile su žrtvama zlostavljanja i nasilja u svom djetinjstvu i mladosti te su tek u starosti ostvarile život po vlastitoj mjeri. Fotografije prikazuju raznolikost našeg društva i nepovredivost ljudskog dostojanstva.

 

Ostarjeti - Portreti  osoba s invaliditetom

 

Starenje je privilegij 21. stoljeća.

Očekivani životni vijek stalno raste, a time i dobre godine u starosti.

Riječ je o tome što od života očekujemo.

To je prije svega: da nismo usamljeni, da živimo u poznatom okruženju, da budemo zdravi, da budemo društveno uključeni.

To vrijedi i za osobe s invaliditetom.

Bezbroj njih bili su žrtve  nacionalističke eutanazije prije 1945. g.

Generacija rođena nakon 1945. g. sada je ostarjela.

Vrijeme je da zajedno promislimo o kvaliteti života u starosti.

 

Christopher Mavrič portretirao je osobe starije životne dobi s invaliditetom u ustanovama za socijalnu skrb u Štajerskoj.

Pisac Stefan Schlögl daje uvide u njihove životne priče.

Izložba predstavlja izbor tih portreta tekstom i fotografijom.

Usporedno s izložbom objavljena je knjiga „Weil es mich gibt“ (op. p. „Zato što postojim“) Stefana Schlögla i Christophera Mavriča  u izdanju nakladničke kuće Bibliothek der Provinz.

 

Izložba je nastala u suradnji s ustanovama

Akademie Graz, GrazMuseum iLebenshilfe Graz und Umgebung – Voitsberg.

Fotografije: Christopher Mavrič

Tekstovi: Stefan Schlögl

Kustosica: Astrid Kury, Akademie Graz

Dizajn izložbe: Nina Bammer

Tehnička izvedba: Edin Prnjavorac i Herbert Fortin, GrazMuseum

Vođenje projekta: Sibylle Dienesch, GrazMuseum

 

„Upravo sam sve to dao modernizirati. Ovdje je sve novo.“

Pred njim na radnom stolu raširen leži tucet papirića na kojem zaobljenim, besprijekornim krasopisom piše bilješke i iz pročitanoga oblikuje i zapisuje nove misli.

Iznova se kao slobodni znanstvenik udubljuje u pojedina područja istraživanja, traži informacije u tiskovinama, pronalazi pojedine ključne riječi.

„Razdvojenost“ je unatrag godinu dana velika tema za Andreasa Arnolda čemu svjedoče pažljivo izrezane i na zidovima njegove sobe istaknute stranice časopisa.

Andreas Arnold, Graz

* 1959.

 

„Uvijek kažem: kada je netko zadovoljan sa mnom, i ja sam zadovoljan.“

Čovjek se prihvatio posla. Mišićave nadlaktice, široka leđa, snažne ruke. Navodno su mu 64 godine, no na prvi pogled dali biste mu deset godina manje.

Privlačno, izuzetno sigurno djeluje taj Karl Fellner, čemu svakako pridonosi njegov zvučan, od duhana izmijenjen bariton. Tako nekoga rado se sluša, jer sve što kaže zvuči uvjereno i izrazito kompetentno.

Karl Fellner, Murau

* 1953.

 

„Rano ujutro sjednem za stol osoblja u kuhinji pa popijem i drugu šalicu kave.

Onda razgovaramo o tome što moramo kupiti i kakva je raspodjela. I tada krećemo.”

Juliane Harb, Feldbach

* 1957.

 

„Nikada nisam odustao, sigurno ne.“

Hans Schwarzl, Bad Aussee

* 1952.

 

„Ne trebam više muškarca, radije čitam ljubavne romane.“

Već su devet godina prijateljice, i to unatoč tome što zapravo imaju različite karaktere.

Inge, neposredna i neustrašiva žena, čija je vedrina često zarazna.

Margarethe pak prije oprezna, strpljiva osoba koja treba nešto više vremena da se oslobodi.

Inge Weinzirl, * 1952. i Margaretha Ofner, * 1955., obje iz Knittelfelda

 

„Ponekad sam se slagala sa svojom majkom. Često se nisam s njom slagala.“

Možda je Bernadette Osim pokušala svidjeti se svojoj majci na neki način, razveseliti je svojom radinošću, izmamiti joj majčinske osjećaje.

Umjesto toga kći je morala mirno sjediti prilikom zajedničkog jela, uspravno, ravnih leđa -

i šutjeti.

Bernadette Osim, St. Nikolai im Sausal

* 1953.

 

„Od svoje sam bake zaista naučila sve što je bitno.

Jednu je stvar često ponavljala: drži se podalje od muškaraca i ne upuštaj se ni s kime. To je bio najbolji savjet.“

Gospođa Kovacic pomno pazi da je prošlost ne zaskoči. Na zidovima ne vise nikakve fotografije, na policama se ne nalaze nikakve ulaznice, suveniri ili druge uspomene. Sve što se nalazi u njezinoj maloj, izuzetno urednoj sobi smisleno je usmjereno na današnjicu, na sadašnjost. U njoj se Christa Kovacic nedvojbeno osjeća najbolje.

Christa Kovacic, Trofaiach

* 1950.

 

Lucilla Grazer sa svojim markantnim spuštenim kutovima usana djeluje kao bista.

Iznad njih počivaju oči stoičke žene koja pridobiva poštovanje ne zbog velikih gesta, nego jednostavno zbog svoje prisutnosti. Ovdje ne igra nikakvu ulogu to što  ona nije sposobna izraziti se riječima nego samo glasovima. Tako se zna i sporazumijevati.

Jedan pogled, jedno kimanje glavom dovoljna su informacija.

Lucilla Gratzer, Voitsberg

* 1953.

 

„Tako želim da to molim bude.“

 Mijenja odjeću i poze kako joj se prohtije. Sve želi jednom isprobati, prije svega sebe iskušati. Roswitha Pachler jedna je od onih koje su uvijek kojekuda, u mislima. Kada si jednom nešto utuvi u glavu, tada se iz ideje rađa prilično fiksan plan, kao primjerice kada je treba fotografirati.

Roswitha Pachler, Voitsberg

* 1960.