Bernarda Kramarić i Iva Miličević - Gdje smo sad / I što ćemo sad?

Bernarda Kramarić i Iva Miličević "Gdje smo sad / I što ćemo sad?"

Otvorenje izložbe u petak 16. rujna 2022. u 20 sati

Art room - Centar za mlade Bunker

Ulica Savke Dabčević Kučar 8

Izložba je otvorena za posjetitelje do 26. 10. 2022.

Radno vrijeme Bunkera:

ponedjeljak, srijeda, petak 9 -15h

utorak, četvrtak 15 - 21h

subota 9 - 13h

Bernarda Kramarić i Iva Miličević Gdje smo sad/ “I što ćemo sad” ?

Kako komuniciraju mlade osobe? Vidimo ih uronjene u male ekrane zaokupljene njihovim sadržajem odvojene od dinamike života koja se događa oko njih. Već neko vrijeme (od kad su pametni telefoni preuzeli naše živote) dominantne slike su: medijske! Jednom nogom (a rukama i očima svakako) živimo u virtualnom svijetu koji nas uvlači u glib iluzija. Dopunjujem pitanjem: a što se drugo nudi u ovom svijetu zaokupljenom krizama, pandemijom, ratovima, potresima, manipulacijom informacijama te upitima svih vrsta, svijetu u prijelomu, promjeni i transformaciji?

Jesmo li mogli pretpostaviti da popularna umjetnost postaje glavni način percepcije svijeta?

Dvije mlade autorice svoje radove temelje na prepoznatljivim predlošcima iz filmova, stripova, fotografije, plakata, digitalnih igrica i pretrpanih društvenih mreža.

Pojavom Pop Arta 60-tih godina prošlog stoljeća tadašnji kritičari su ga doživjeli kao izdaju glavnih načela Modernizma (prijelaz iz 19.u 20.st., vrijeme romantizma, simbolizma, novih filozofskih nečela i larpurlatizma)*. Manji broj kritičara ga je smatrao “neposlušnom maskom” u “ezoterijskom” značenju otkrivanja “izvanjskog puta k unutrašnjem”.

Moguće je pronaći drugu ili skrivenu sliku koja je iza ili ispod prepoznatljivog lika, mjesta ili prizora te otkriti koncept pristupa, unutarnji komentar, emociju uloge ili simboličko značenje, odnosno, “ono što čini pop artističko bogatstvo je u trenutno prepoznatljivim slikama”. Sve to počiva na temeljima Dadaističke tradicije koja je njegovala više konceptualni pristup nego perceptivan prije više od stotinu godina pokazujući određenu umjetničku pobunu u ratno vrijeme.

Koji komentar nude mlade autorice? Gdje smo sad? Kakva je njihova maska neposlušnosti ili pobune te što nam otkrivaju o svom unutarnjem svijetu?

Bernarda svoje prve slike namjenjuje prijateljima te prikazuje likove u motivima svakodnevice; putovanja; zamišljeni ambijenti i sl.. Postupak koji Bernarda primjenjuje je vrlo zanimljiv. Radovi djeluju kao da su nastali po motivu fotografija iz društvenih mreža osoba kojima su personalizirani prizori namijenjeni. Međutim, to nije tako jer autorica sama odabire kontekst, motive i ugođaj kojim će dočarati život likova. Naizgled hiper realističan pristup imitacije fotografije već u sebi nosi interpretaciju ne-realnog. Autorica slijedi fotografski svijet naglašavajući njihovu obradu (prije objave), a ponekad i postupak fotomontaže. Svrha toga je odabranim osobama donijeti komadić “njihovog” svijeta prikazanog u tehnici akrila na platnu. Lažiranje stvarnosti dobilo je svoju performansu (izvedbu).

Ovom izložbom Bernarda ide korak dalje u prikazu vlastitih misli, stavova, zapažanja, osjećaja ili raspoloženja. Koristi se i nadalje fotografijom kao polazištem, no sada komponira motive u nadrealističke prizore te oslobađa detalje u apstraktne igre bojama i plohama intuitivno koristeći tonove, kontraste boja i slikarske fakture. Prizori traže biti prepoznati u svom simboličkom značenju.

Istovremeno, autorica oslikava tenisice citatima iz pjesama i prizorima popularnih pjevača, bendova i njihovih znakova u duhu popularne kulture za popularnu intervenciju “custom made” obuće i odjeće.

U Ivinim radovima vidi se nasljeđe jednog od najistaknutijih slikara američkog popartističkog slikarstva Roya Lichtensteina koji je “enormno uvećavao kadrove iz stripova potpuno imitirajući jeftin koloristički tisak”. Iva koristi motive likova iz filmova i stripova naglašavajući grimase lica pojačavajući odnos svjetla i sjene kako bi taj intenzitet donio drugo/novo značenje. Zastrašujuća lica iskešenih likova (Joker, It...) mogu biti “trigeri” (psihološki rečeno) za naše unutarnje strahove ili podsjetnik na osobne unutarnje bitke dobra i zla. Gubi li se značenje toga ili umanjuje?

Kako se umnažanjem strašnih prizora gubi njihov dojam, pokazao je najpopularniji autor Pop Arta Andy Worhol izlažući fotografske prizore električne stolice. Umjesto da iskusi prestravljenost promatrač ravnodušno šeće galerijom. Time je najavljeno današnje preplavljivanje lošim vijestima koje se ponavljaju na svim programima uz popratne uznemirujuće slike. Trebamo li steći imunitet na takvo interpretiranje događanja iz zemlje i svijeta? Prenošenjem likova u drugi okvir ili kadar, Ivini antijunaci (ali i junakinja!) svojom “maskom” navještaju unutarnji horor koji se odigrava u svima, upravo u ovo vrijeme nesigurnosti.

Iva se izražava u više crtačkih tehnika (olovka, tuš, lavirani tuš...) u kombinaciji s akvarelom i akrilnim bojama, a osim opisanih motiva crta i studije figure ovladavajući proporcijama tijela. Linearne teksture istražuje u motivima vlaka (Samoborček?!) i drvene kuće dok slikarske teksture prikazuje u motivima pejzaža. Crteži djeluju kao kadrovi nekog imaginarnog stripa.

Autorice se drže svojih predložaka te je otvorena problematika poetičnog prizora i poimanja ljepote kao temelj stvaralaštva. Priča se o “stripovskoj poetici”** kao prepoznatljivom izražavanju u toj 9. umjetnosti. Prisvajanje karakteristika tiskanih uzoraka, čini mi se, znači imati posrednika za osobni doživljaj. Tražimo li dalje susrećemo komentar H. Friedricha koji se pita je li moguća poezija u komercijaliziranoj i tehniziranoj civilizaciji još polovinom 19.st.? Pitam se, kakav napor ili otpuštanje trebamo poduzeti povratkom u našu izvornu percepciju?

Vidimo kako ih osim medijskih motiva stvaralaštvo vodi u nove mogućnosti. Spontano su privučene likovnoj umjetnosti u kojoj osjećaju mogućnosti izražavanja i zapažanja o svijetu koji ih okružuje, svojim previranjima pri kraju školovanja, stupanju u svijet odraslih i traženja egzistencije i uloge u društvenom kotaču.

Zaključujem pitanjem citirajući popularni glazbeni broj za kojeg se nadam da će biti ispisan na tenisici, a povezuje pop glazbu, performans i ezoteriju: “I što ćemo sad?”

Nevenka Miklenić, prof.

* “umjetnost radi umjetnosti”, ** tv emisija “Izvan formata”

Izvori: Edward Lucie-Smith “Visual Arts in the 20.th century”, internet

Bernarda Kramarić, ima dvadeset tri godine i po struci je odgojiteljica. Osim rada s djecom, velik dio u njenom životu zauzima umjetnost. Posebnu ljubav gaji prema glazbi, plesu, drami, književnosti i naravno, slikarstvu. Njen slikarski rad započeo je još u ranoj dobi u školskim klupama osnovne škole Bogumila Tonija u Samoboru. Kroz godine, ta ljubav je samo rasla te je doživjela svoj vrhunac nakon završene gimnazije u Samoboru i upisom na Učiteljski fakultet u Zagrebu. U raznim životnim okolnostima, posebice za vrijeme covida, pronašla se u mnogim zanimljivim umjetničkim projektima.

e-mail: bernardakramaric@gmail.com

Instagram: @bkreativa

Iva Miličević rođena je 2000. godine u Zagrebu. Tamo završava Prvu osnovnu školu Dugave u kojoj se prvi put upoznaje i aktivno bavi crtanjem. 2015. godine upisuje Prvu gimnaziju u Zagrebu. Paralelno sa srednjoškolskim obrazovanjem pohađala je i likovno umjetničku školu „Atelier Sellier“. U lipnju 2019. godine upisuje preddiplomski studij psihologije na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, koji završava u rujnu 2022. godine stekavši titulu sveučilišne prvostupnice psihologije. Iste godine upisuje diplomski studij psihologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Trenutno se bavi studijem te aktivnostima u sklopu Kluba studenata psihologije „STUP“.

mob. 099 413 2055

e-mail: iva.mil3110@hotmail.com